Srijeda, 24 Aprila, 2024

PROF. ISMAR VOLIĆ: Zašto usvajamo arhaičan, diskriminatoran i matematički nesuvisao elektorski sistem izbora?

Najčitanije objave

Ismar VolićPiše: prof. dr Ismar Volić, profesor matematike na Wellesley College-u u Bostonu, direktor Instituta za matematiku i demokratiju i predsjednik Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka.

Posljednjih dana nam kroz zatvorena pregovaračka vrata reforme izbornog sistema dolaze fragmenti poludogovora ljudi koji kroje sudbinu Bosne i Hercegovine. Jedan koji se čuje često je “elektorni sistem glasanja”. Nije baš jasno šta on podrazumijeva i u kojoj formi će se napokon obznaniti, ali je jasno da će biti neka verzija američkog elektornog sistema. I mora biti, jer je Amerika jedina demokratija koja ga koristi – s razlogom, jer je on arhaičan, diskriminatoran, i što nam je ovdje najrelevantnije, matematički loš.

Svaki Amerikanac koji razumije elektorni sistem i kome je stalo do demokratije, do jednake reprezentacije svih ljudi u procesu biranja predsjednika, do uvjerenja da svačiji glas treba da se čuje i da nosi istu težinu, zna da se taj sistem mora eliminisati. On još uvijek postoji samo zato što je preduboko integrisan u politiku i ide na ruku dvjema velikim strankama, Demokratima i Republikancima. Umjesto da sprintamo u suprotnom pravcu od takvog sistema, mi dozvoljavamo da se on ozbiljno razmatra kao solucija za predsjedničke izbore u Bosni i Hercegovini.

Veliki kompromis

Kada su se “očevi osnivači” Amerike sastali 1787. godine u Philadelphiji na Ustavnoj Konvenciji da kreiraju tu novu, obećanu zemlju, najveća debata je bila oko sljedećeg fundamentalnog političkog i filozofskog pitanja: u čijim rukama treba da leži legislativna moć – u rukama država ili u rukama individua? Šta je hijerarhijski na “višem” političkom nivou: države, kao organizacione cjeline sa određenom političkom autonomijom, ili svaka osoba, bez obzira u kojoj državi živi? Predstavnici većih država su predvidljivo favorizirali prvu doktrinu, a oni iz manjih drugu. Ova dihotomija je napokon riješena takozvanim “Velikim kompromisom”, koji iz današnje perspektive izgleda kao brilijantna solucija, ali u isto vrijeme i bježanje od problema – uspostavljanje dvodomnog Kongresa u kojem su nastanjeni Zastupnički dom i Senat.

Zastupnički dom je baziran na populaciji. Ima 435 mjesta (taj broj je matematička priča za sebe), što znači da, kada podijelimo današnju populaciju Amerike (oko 330 miliona) s tim brojem, jedan zastupnik predstavlja otprilike 760.000 ljudi (kada je osnovana Amerika, taj isti broj je bio 34.000, što je također posebna matematička priča). Ovaj omjer je broj koja ne ovisi o državi. U njemu se manifestuje legislativna moć ljudi koji kroz reprezentaciju u Zastupničkom domu (teoretski) utiču na američku politiku.

Senat je baziran na državama i broji 100 članova. Svaka država, kojih je 50, ima dva Senatora bez obzira na veličinu i populaciju. Dakle Wyoming, sa svojih 580.000 stanovnika, ima istu moć u Senatu kao i California čija je populacija 39,5 miliona.

Bilo koja legislativna odluka Kongresa je zbog ovog sistema proizvod delikatnog političkog plesa između Zastupničkog doma i Senata (u kojem također aktivno učestvuje i predsjednik jer on ima moć veta pod određenim uslovima).

 

hillary-trumpIako je imala 3 miliona glasova više Hillary Clinton je ipak izgubila izbore od Trumpa

Kako se bira američki predsjednik?

Sada dolazi nama bitan dio ove priče. Očevi Amerike su odlučili da replikuju ovaj legislativni sistem i u predsjedničkim izborima, nastojeći da zadrže balans moći i u toj, najbitnijoj manifestaciji demokratije – u metodi kojom se bira predsjednik Amerike. Tako su svakoj državi dodijelili određeni broj “elektornih poena”, što je jednostavno ukupan broj ljudi koji predstavljaju tu državu u Kongresu – broj zastupnika plus dva za senatore. Tako na primjer država Massachusetts, u kojoj ja živim, ima 11 elektornih poena jer ima 9 zastupnika i 2 senatora. Da bi postao predsjednik Amerike, kandidat mora sakupiti većinu elektornih poena, najmanje 270.

“Očevi” Amerike su i dalje zakomplikovali sistem jednom začuđujuće antidemokratskom odlukom: broj poena će ustvari biti predstavljen ljudima koji će fizički glasati za nekog od predsjedničkih kandidata. Ti ljudi se kolektivno zovu Elektorni Koledž. Razlog je da su pisci ustava arogantno smatrali da generalna populacija nije dovoljno pametna i informisana da bira svog predsjednika, tako da izbori kakvih ih sada znamo, u kojima svaki stanovnik glasa, nisu ni postojali u ranim godinama Amerike. Elektori su bili učeni ljudi koji su poznavali politiku i koji su glasali onako kako su smatrali da je najbolje za populaciju te države.

Sada elektori glasaju prema rezultatima izbora u svakoj državi. Na primjer, kada je Joe Biden pobijedio u Massachusettsu 2020. godine, 11 elektora iz te države je dalo svoje glasove za Bidena mjesec dana kasnije na procesu elektornog glasanja u Washingtonu.
Tim glasanjem se ustvari oficijelno bira predsjednik Amerike, generalni izbori su samo proces kojim se elektorima nalaže kako da glasaju. Interesantno je da elektori nisu obavezni da glasaju onako kako rezultati izbora kažu, ovo je rupa u zakonu koju je Donald Trump pokušao eksploatisati da bi preokrenuo izbore 2020. godine. Na sreću, njegov potpredsjednik Mike Pence nije pristao na to, a da jeste, vrlo je izgledno da bi u Americi izbio građanski rat.

Kako je Massachusetts dobio tih 9 zastupničkih mjesta? Proces nije nimalo jednostavan. Radi ilustracije, recimo da su brojevi populacije i zastupničkih mjesta takvi da na svakih 100.000 stanovnika ide jedan zastupnik. I recimo da imamo državu ili entitet koji broji 150.000 ljudi. Koliko zastupnika treba da joj se dodijeli? Matematika kaže 1,5, međutim ne možemo rezati zastupnike na pola, koliko god bi to nekad željeli da uradimo. Dakle, da li toj državi ili entitetu pripada jedan ili dva zastupnika?

Četiri glasača u Californiji kao jedan iz Wyominga

Ovaj problem zaokruživanja brojeva je iznenađujuće komplikovan. Oko njega se čak nisu slagali ni George Washington, Thomas Jefferson i Alexander Hamilton, neki od najučenijih osnivača Amerike. Razne metode su korištene kroz godine, uključujući Jeffersonovu i Hamiltonovu. Trenutno se koristi Huntington-Hill metoda, mada stručnjaci tvrde da bi Webster metoda bila bolja, u svakom slučaju, pitanje očigledno zaslužuje pažnju i stručno mišljenje.

Svaka od spomenutih metoda ima svoje prednosti i mane. Neke favoriziju velike stranke, a neke manje. Neke kreiraju paradoksalne situacije, na primjer populacija u državi može narasti a broj elektornih glasova te države se zbog toga smanjiti. Različite metode mogu izabrati različite predsjednike. Uzimajući sve ovo u obzir, jedno od krucijalnih pitanja u slučaju implementacije bilo koje varijante elektornog sistema u Bosni i Hercegovini, je koja bi se metoda koristila pri alokaciji elektornih glasova entitetima. Proces donošenja odluke u najmanju ruku mora biti javan, a idealno bi bilo kada bi u njemu učestvovali matematičari i statističari.

Još veći problem sa američkim elektornim sistemom je da pobija primarni aksiom demokratije: jedna osoba, jedan glas. Zbog komplikacije zaokruživanja glasova i dodatna dva senatorska glasa koje dobije svaka država, omjer populacije i broja zastupnika varira iz države u državu. Tako na primjer, Wyoming ima 192.000 ljudi po svakom od svoja 3 elektorna glasa, a California ima 735.000 za svaki od svojih 54 glasa. To znači da glas čovjeka u Wyomingu vrijedi skoro četiri puta više nego čovjeka u Californiji. Drugačije rečeno, četiri čovjeka moraju glasati u Californiji da bi parirali jednom glasu iz Wyominga.

Ovaj fenomen je u Americi opšte prepoznat kao problematičan. Također je jasno da se on javlja kao nus-pojava sistema i nije legislativno zacementiran. Ali ono što se izgleda kuha u loncu našeg modela elektornog sistema je legalizacija ovakve neravnopravnosti. Po šaputanjima koja dopiru do javnosti, određene populacije u određenim kantonima bi imale veću glasačku moć, slično glasačima Wyominga. Ugraditi takvu nejednakost u sistem biranja predsjednika je jednostavno nedopustivo. Taj proces se mora zaustaviti po svaku cijenu.

Kako je Hillary Clinton s 3 miliona više glasova izgubila od Donalda Trumpa

Na kraju nam dolazi čak i najgora posljedica elektornog sistema. Recimo, da jedna država ima 500.000 stanovnika i nosi 5 elektornih poena, a druga ima 400.000 stanovnika i 4 elektorna poena. Dva kandidata, A i B, su u utrci za predsjednika. Kandidat A pobijedi u prvoj državi, ali jedva, s vrlo malom većinom, dakle osvoji neznatno više od 250.000 glasova. S obzirom da pobjednik nosi sve elektorne glasove, A je time osvojio 5 poena. Pretpostavimo da kandidat B, koji je u prvoj državi znači osvojio malo manje od 250.000 glasova, uvjerljivo pobjeđuje u drugoj državi i odnosi skoro svih 400.000 glasova. To mu daje 4 elektorna poena. Sve u svemu, A je prema tome osvojio oko 250.000 glasova, a B je osvojio oko 250.000 + 400.000 = 650.000 glasova. Ali A pobjeđuje jer ima više elektornih poena. Kandidat B je osvojio preko 2,5 puta više stvarnih glasova od kandidata A, ali je izgubio izbore!

Ova diskrepancija između osvojenih stvarnih glasova i elektornih poena je konsekvenca matematičko monstruoznog sistema u kojem pobjednik nosi sve elektorne poene države bez obzira sa kakvom većinom je pobijedio. Tako je, na primjer, Hillary Clinton u totalu osvojila 3 miliona više glasova od Donalda Trumpa na izborima 2016. godine, a izgubila utrku. Slična stvar se desila i 2000. godine kada je Al Gore izgubio od George Busha, a osvojio je pola miliona glasova više. Kao šlag na ovu gorku matematičku tortu, nije teško izračunati da je, pod sasvim realnim uslovima, moguće da neko postane predsjednik Amerike a da osvoji samo 23% glasova. Onome koji zagovara ovakav izborni sistem očigledno nije stalo do demokratije.

Američki politički sistem je pun matematičkih rupa i nelogičnosti koje vode do diskriminacije i nejednakosti. Glasanje relativnom većinom, dodjela legislativnih mjesta, politička distriktizacija, procenti koji su potrebni da prođu različite vrste zakona su, uz elektorni sistem, još neki od mnogih problema koji se mogu riješiti implementacijom validne, nediskriminatorne, objektivne i univerzalne matematike. Preuzimati pogrešne prakse kao što je elektorni sistem i legislativno ih solidifikovati u Bosni i Hercegovini bi nas odvelo još dalje od mogućnosti da jednom postanemo stvarna demokratija koja bi bila u službi svih građana.

Najnovije objave