Ako je Dodik “čelični vođa”, onda mu je Nebojša Vukanović – apaurin, dostupan bez recepta, ali s ozbiljnim nuspojavama po ego.
Na današnjem skupštinskom seoskom vašaru, Milorad Dodik je pokušao držati govor života. 90 minuta moljakanja, kontradikcija i teatra bez suza.
“Ne dam vlast, ali daću litijum, rude, šume, planine i reke. Samo neka me još malo puste da igram predsjednika”, poručio je Dodik u govoru koji je više ličio na audiciju za ulogu u seriji ‘Kumovi globalne geostrategije’.
Vapaj je bio jasan: “O, vi, visoke sile svijeta, uzmite sve – samo me ne skidajte s trona!”
Putin, Trump, Erdogan, Orban, Milanović… svi su potencijalni kupci RS resursa. U paketu dolaze i govornički pulpit i kuharica sa skupštinskih ručkova.
Naravno, cijeli performans pratio je tanak aplauz, nalik onom kad na porodičnoj svadbi pjeva mladoženjin teča iz Švicarske.
I taman kad se činilo da će sve proći po planu (čitaj: sam sebi govori, sam sebi aplaudira) – tu se pojavi njegova noćna mora – Vukan.
Kao Džon Vejn u WAIKIKI odijelu, smiren i skuliran ali sa zajebanim pogledom. Njegov glas je mek, ali je zato toljaga čvrsta. Ubada vožda do bubrežnog kamenca:
“Poput Kim Jong-una, koga vjerno kopira, Dodik je danas održao 90-minutni govor članovima CK i Politbiroa, ali ga je ispratio tanak, usiljeni aplauz. Produžavao je govor dva puta, moleći za podršku koje nema”, viče Vukanović.
Vožd pjeni! Psuje, prijeti, hvata se za glavu, trese rukama i nogama. Sav rumen u licu, čini se proživljava težak moždani udar. Od Stevandića traži tabletu za glavu.
U tom trenutku neko iz opozicionih klupa dobacuje:
“Dajte čovjeku jednu dozu Vukana – kapsulu dnevno i odnešeno ko rukom. Bez recepta – protiv autokratije, političkog stresa i suvišnih monologa.
Pakovanje sadrži:
– istinu,
– sarkazam,
– i lagano ponižavanje.
I što je najbolje:
ne proizvodi ga ni Pfizer ni Galenika – nego narod!