Na ekonomskom forumu koji se, u inat realnosti, još uvijek održava na Jahorini, Milorad Dodik je održao govor koji se može svesti na:
“Ja bih radio velike poslove, ali me Sarajevo sprečava da nastavim gdje sam stao – tik pred ambis.”
U državi gdje su dugovi veći od planinskog lanca Dinarida, a firme se zatvaraju brže nego vrata pred inspekcijom, Dodik je poručio da je RS u ekonomskom uzletu.
Iako OC Jahorina tone,
budžet RS-a škripi,
a kredite više niko ne da bez jamca,
Mile vidi samo sunce, snijeg i investicije koje niko osim njega ne vidi.
“Ne kasnimo ni jedan minut!” – kaže Dodik.
Naravno, ako izuzmemo plate, penzije, dugove, regres, isplate invalidnina, opštine, zdravstvo, i sve što je ljudima uopće važno.
Žalio se i da Sarajevo koči razvoj RS-a.
Valjda zato što ne da da se grade cjevovodi za još jednu spiralu dužničkog ropstva.
Zamislite bezobrazluka! Ne daju čovjeku da nas zaduži za gas koji nemamo odakle povući!
RS, po njegovim riječima, poštuje Dejton, ali ga istovremeno svakom izjavom pokušava zaobići kao da je crveni semafor u sred noći.
Na Jahorini – gdje se finansijski snijeg već topi brže nego državne rezerve – Dodik je opet kukao da je žrtva.
Ne režima.
Ne institucija.
Ne međunarodnih sankcija.
Nego Sarajeva.
Koje mu, eto, nikako ne da da konačno realizuje plan Velikog razduživanja putem još većeg zaduživanja.
Jer šta zna Sarajevo o razvoju, dok Mile zna sve:
– kako zadužiti,
– kako vrištati “ugrožen sam”,
– kako psovati
i kako pokrasti onako “po srpski”!