Nećete vjerovati, ali je istina – Milorad Dodik je postao kolumnista.
U pauzama između optužnica i međunarodnih sankcija, poznati bjegunac i lider Republike Srpske našao je vremena da piše – kolumnu. Prva je objavljena u “Glasu Srpske”, inače slobodarskom mediju za sve tajkune, nacionaliste i svjetske probisvijete.
Donosimo dio kolumne:
Piše: Milorad Dodik (ekskluzivno iz zone tranzita)
Vratio sam se iz Moskve. Nakon tri presjedanja, dva bježanja od “ljudi u crnom” i jednog pogrešnog terminala, uspješno sam ušao u Rusiju bez pratnje, ali s jednom jakom željom – da mi voljeni vođa stisne ruku.
Naravno, bio sam dočekan kao što dolikuje – diskretno, bez fanfara, bez protokola, bez crvenog tepiha i zvaničnika Kremlja, jer ja sam čovjek iz naroda i ne volim te protokle. To moj voljeni vođa zna pa mi je udovoljio.
Dugo sam šetao po Moskvi jer nisam mogao naći hotelsku sobu (ovaj događaj je bio veoma važan pa su svi kapaciteti bili popunjeni. Ja sam se lično žrtvovao da svoju sobu dam predsjedniku Burkina Faso i Putin mi se preko posrednika na tome zahvalio).
Nakon nekoliko sati uputio sam se prema Kremlju gdje se održavao svečani prijem. Nakon male nezgodacije jer me osoblje nije htjelo pustiti u sali jer sam danfao na znoj (a kako i ne bi kad sam tabanao satima), ušao sam u salu. Ljudi moji, ja to do sada nisam vidio. Toliko me je neka radost obuzela zbog naše braće Rusa da sam osoblju tražio mikrofon da zapjevam onu moju “Ne može nam niko ništa!”. Nažalost, osoblje sale nije shvatlo šta želim te me je nakon rasprave uputilo na moje mjesto.
Na svečanom prijemu, kao što i priliči velikim državnicima, stavili su me u zadnju klupu.
Jer svi znamo: u školi, najveće face uvijek sjede pozadi. Tamo se kroje planovi, smišljaju nestašluci i ignorišu profesori. Tako sam i ja, u toj klupi iza svih delegacija, ćutke čuvao dignitet Republike Srpske. Sjeo sam tamo gdje piše Bosna i Hercegovina, bilo mi je mrsko, ali sam mor*o jer me onaj iz osoblja mrsko gledao. A bio je baš veliki hrpalija.
Bio sam među onima koji znaju šta znači boriti se za slobodu – a ja sam se borio, da budem iskren, sa ovim hrpalijom, jer svaki put kad sam krenuo aplaudirati on me hvatao za ruke i govorio Njet, net!!
Isped mene je bio neki glavonja iz Tadžikistana pa sam jedva vidio, ali sam prepoznao Putina i Sija.
Putin me pogledao… ili možda nekog iza mene… nisam siguran, ali taj pogled – to je bila prava potvrda prijateljstva. Da nije bilo onog hrpalije iz osiguranja dotrčao bih do njih da ih zagrlim ko rod rođeni.
U tom trenutku osjetio sam sve: ponos, čvrstinu, težinu, mučninu od sendviča iz aviona i laganu bol u rukama od stiska hrpalije.
Najdedar sam shvatio – Republika Srpska ima prijatelje! U zemljama koje ne znaju šta je višestranačje, gdje se izbori dobijaju unaprijed, a neistomišljenici putuju u Sibir bez povratne karte. Prijatelji su prijatelji kojima se ne gleda u izbore.
To su prijatelji od integriteta! Tačno znaš gdje si kod njih – i tačno znaš gdje više nisi.
Zato, neka znaju svi:
Možda ne mogu ući u Poljsku i Litvaniju Možda me ne primaju u Njemačku i Austriju. Možda me ganjaju po Bosni.
Ali ja imam jedno: selfi iz Moskve. I stolicu – u zadnjem redu. Gdje sjede najveći.