Ako bi postojalo svjetsko prvenstvo u proglašavanju „historijskih sastanaka“, „neraskidivih prijateljstava“ i „strateških partnerstava bez ikakvog sadržaja“, Republika Srpska bi, zahvaljujući Milorad Dodik, odavno stajala na pobjedničkom postolju.
Izrael kao nova epizoda stare političke rutine
Najnoviji primjer ove specifične discipline stigao je iz Izraela, gdje su vršilac dužnosti predsjednika Republike Srpske Ana Trišić Babić i Milorad Dodik, nakon višednevnog boravka, domaćoj javnosti predstavili još jednu epizodu iz dugog serijala „najvažnijih sastanaka u posljednjih nekoliko decenija“. Ovoga puta, kulise su bile impresivne – razgovori sa izraelskim predsjednikom Isaac Herzog i premijerom Benjamin Netanyahu.
Šta je u tim razgovorima konkretno dogovoreno, koje investicije su najavljene, koji politički ili ekonomski interes Republike Srpske je osiguran – ostalo je nepoznato. Poznato je, međutim, da je „neraskidivo prijateljstvo“ proglašeno rekordnom brzinom, bez potrebe da se javnosti objasni njegov sadržaj.
Prijateljstvo bez pamćenja političke realnosti
Za Dodikovu diplomatiju nikada nisu predstavljali prepreku ni „sitni detalji“ poput činjenice da je Izrael priznao nezavisnost Kosova, niti da izraelski zvaničnici bez zadrške podržavaju hrvatski odbranbeni rat i protjerivanje Srba iz Hrvatske. Naprotiv, čini se da što je politička realnost kontradiktornija, to je prijateljstvo koje se proglašava iskrenije.
Nedavno je izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa'ar otvoreno uporedio izraelske vojne operacije u Gazi s hrvatskom opravdanom odbranom i protjerivanje krajiških Srba. Ipak, ni takve izjave nisu spriječile da se posjeta Izraelu predstavi kao dokaz dubokog razumijevanja i zajedničkih vrijednosti. Vrijednosti koje, očigledno, podrazumijevaju selektivno sjećanje.
Turistička diplomatija SNSD-a
Ovo, uostalom, nije izuzetak već pravilo. Vanjska politika SNSD-a godinama funkcioniše po principu turističkog albuma: svaka destinacija novi „strateški partner“, svaka posjeta novi historijski trenutak. Rezultati, međutim, redovno izostaju.
Sjećanje na „historijsko zbližavanje“ sa Namibijom 2016. godine danas djeluje gotovo anegdotalno. Tada je saopšteno da postoji obostrana zainteresovanost za ekonomsku saradnju, ali ta saradnja nikada nije dobila ni oblik ni sadržaj. Isto važi i za Tatarstan, čija je delegacija u Banjoj Luci dočekana uz velike riječi i još veća obećanja, uz obaveznu napomenu da se sada samo treba „izaći pred Vladimira Putina“ i sve će se nekako realizovati.
Investitori s koferom praznih obećanja
Posebno mjesto u ovoj političkoj hronici zauzima i slučaj vijetnamskog „investitora“ Mai Vu Minha, koji je dočekivan uz crvene tepihe i zvanične prijeme, obećavajući milijarde, a iza sebe ostavio tek još jedan dokaz kako izgleda kada se vanjska politika vodi po principu: investitor s koferom praznih obećanja.
Takvi primjeri nisu incidenti, već posljedica dugogodišnjeg odsustva ozbiljne politike koja se implementira na državnom nivou, a ne entitetskom.
Izrael gleda svoje interese, RS gleda kamere
Kako upozorava bivši diplomata Srećko Đukić, Izrael vodi politiku isključivo u skladu sa sopstvenim interesima. Drugim riječima, rado će prihvatiti političku podršku, ali neće nuditi ustupke bez jasne koristi za sebe. To, međutim, ne sprječava Dodika da svaki rukohvat i zajedničku fotografiju predstavi kao dokaz da Republika Srpska „nije izolovana“.
Problem je u tome što, osim saopštenja za javnost i fotografija, ovaj entitet od tih prijateljstava ne dobija ništa konkretno.
Spektakularna praznina kao politički stil
Možda je upravo to suština Dodikove diplomatije “prazne ljušture”. U svijetu u kojem rezultati izostaju, najvažnije je da fotografije postoje. A kada je politika pogrešno postavljena od samog početka, onda bar može biti dosljedna – spektakularna u svojoj praznini.