Američki predsjednik Donald Trump razmatra niz vojnih scenarija prema Iranu, od simboličnih udara do direktne likvidacije vrhovnog vođe Ali Hamnei, oslanjajući se na obrasce koji nose imena Madura, Gadafija i Sadama.
Od protivnika ratova do zagovornika „brze sile“
Iako se godinama predstavljao kao instinktivni protivnik vojnih intervencija, Trump je tokom vremena razvio prepoznatljiv stil upotrebe sile: brzo, odlučno i bez dugotrajnog upletanja SAD-a. Otmica Nicolás Maduro iz Venezuele i prošlogodišnji razorni udari na iranska nuklearna postrojenja učvrstili su njegovo uvjerenje da se kratke, precizne operacije politički isplate.
Takve akcije omogućile su mu ono što najviše cijeni – jasnu pobjedu bez dugotrajnog rata. Ohrabren tim uspjesima, Trump danas procjenjuje da se otvorila „istorijska prilika“ za obračun s režimom koji gotovo pola stoljeća destabilizira Bliski istok.
Veliki ulozi i opasnost od pogrešne procjene
Ako se odluči na intervenciju, Trump bi se mogao suočiti s mogućnošću rušenja iranskog teokratskog sistema. Ali cijena pogrešne procjene bila bi ogromna: regionalni rat, građanski sukob u Iranu i uvlačenje SAD-a u upravo onaj tip beskonačnog konflikta protiv kojeg je godinama govorio.
Kako za britanski Telegraph upozorava Yossi Kuperwasser, bivši šef analitike izraelske vojne obavještajne službe, rizici su ekstremni, ali su i potencijalne nagrade jednako velike. Upravo ta kombinacija čini odluku jednom od najtežih u Trumpovoj vanjskopolitičkoj karijeri.
Izrael, Zaljev i američka dilema
Prije samo nekoliko sedmica Izrael je lobirao protiv američkih udara, svjestan iscrpljenosti vlastitih proturaketnih kapaciteta. U međuvremenu je snažno povećana američka vojna prisutnost u regiji, što je djelimično promijenilo stav Tel Aviva. S druge strane, zaljevske zemlje ostaju krajnje oprezne, strahujući da bi Iran, suočen s egzistencijalnom prijetnjom, mogao destabilizirati cijeli energetski i sigurnosni poredak.
Pitanje koje lebdi nad Washingtonom glasi: šta je stvarni cilj? Kazna režimu, nuklearni dogovor ili potpuna promjena vlasti?
Pritisak bez metka – najmanje vjerovatan scenario
Iran danas djeluje slabije nego ikada u posljednjih nekoliko decenija. Mreža proxy-milicija je oslabljena, nuklearni program pod pritiskom, a unutrašnja legitimnost gotovo potpuno razorena brutalnim gušenjem protesta. Teoretski, sama prijetnja silom mogla bi natjerati Teheran na drastične ustupke, uključujući formalno odricanje od nuklearnih ambicija.
Za Trumpa bi to bio savršen ishod – vanjskopolitički trijumf bez ispaljenog metka. No diplomati upozoravaju da je takav rasplet malo vjerovatan. Režim zasad pokazuje spremnost da rizikuje sve.
Simbolični udari i ograničena eskalacija
Ako želi očuvati kredibilitet, Trump bi se mogao odlučiti za ograničeni, simboličan udar, nalik onima koje su SAD izvele u Siriji 2017. i 2018. godine. Meta bi mogli biti simboli represije, poput zapovjednih centara Revolucionarne garde u Teheranu.
Širi, ali još uvijek ograničeni udari uključivali bi napade na protuzračnu odbranu, raketne lansere, energetsku infrastrukturu i komunikacijske sisteme, s ciljem da se stvore uslovi za novi talas unutrašnjih nemira. No takav pristup nosi rizik homogenizacije iranske javnosti oko režima i mogućnost snažnog balističkog odgovora.
Tri modela diktatora – Maduro, Gadafi i Sadam
U sigurnosnim krugovima danas se ozbiljno razmatraju tri najradikalnija scenarija. Prvi je „model Maduro“, koji podrazumijeva hvatanje ili likvidaciju Hamneija. Trump je ranije otvoreno izjavio da SAD zna gdje se vrhovni vođa nalazi, ali da ga „zasad“ neće ukloniti. Uspjeh takve operacije donio bi mu ogroman politički kapital, ali ne garantira stabilnost Irana.
Drugi je „model Gadafi“, koji uključuje kontinuirane zračne udare dok se režim ne uruši. No Iran nije Libija: nema organiziranu opozicionu silu, a dugotrajna kampanja mogla bi zapaliti cijelu regiju i ozbiljno ugroziti globalna tržišta energije.
Treći, „model Sadam“, odnosno kopnena invazija, gotovo sigurno nije opcija. Upravljanje tranzicijom u zemlji veličine Irana predstavljalo bi strateški i politički pakao.
Granica između odlučnosti i katastrofe
Trump vjeruje da se ratovi mogu dobiti brzo, čisto i pod njegovim uvjetima. No Iran je drugačiji protivnik. Nova intervencija mogla bi mu donijeti još jednu spektakularnu pobjedu, ali jednako lako može postati tačka na kojoj njegova vanjska politika počinje pucati.
U tom prostoru između odlučnosti i katastrofe nalazi se najopasnija odluka njegovog predsjedničkog mandata.