Dok svijet prati eskalaciju sukoba na Bliskom istoku, Milorad Dodik u toj krizi vidi nešto drugo – političku priliku. Ne za stabilnost, ne za smirivanje tenzija, već za jačanje vlastite pozicije kroz poznati model: proizvodnju straha i konstrukciju neprijatelja.
Narativ je već viđen. Pokušaj da se Bošnjaci predstave kao sigurnosna prijetnja, da se Bosna i Hercegovina uvuče u globalne linije sukoba i da se domaći politički odnosi prikažu kroz prizmu svjetskih konflikata.
To nije strategija. To je improvizacija s opasnim posljedicama.
Opasna računica prema Washingtonu
Suština ove politike je jednostavna – stvoriti percepciju da je Bosna i Hercegovina „problem“ koji treba riješiti, a ne država koju treba stabilizirati. U toj računici, Dodik očigledno računa na promjene u međunarodnim odnosima, posebno na Donalda Trumpa i njegovu administraciju.
Logika je plitka: ako se BiH predstavi kao nestabilna i potencijalno rizična, onda bi se moglo otvoriti pitanje njenog preuređenja ili čak razgradnje.
Ali takva politika ne počiva na realnosti, nego na pogrešnoj procjeni međunarodnih odnosa.
Politika bez rezultata, ali s velikim posljedicama
Dok se bavi globalnim temama i pokušava igrati veliku geopolitiku, stvarnost u Republici Srpskoj je potpuno drugačija. Ekonomski pritisci rastu, javne finansije su pod opterećenjem, a odlazak stanovništva postaje sve izraženiji.
Institucije koje bi trebale nositi sistem su oslabljene, često svedene na formalni okvir bez stvarne snage. U takvom ambijentu, fokus na vanjske neprijatelje postaje način da se izbjegne suočavanje s unutrašnjim problemima.
Stara taktika u novom pakovanju
Ovo nije nova politika. To je isti obrazac koji se ponavlja godinama – podizanje tenzija, preusmjeravanje pažnje i pokušaj redefinisanja političke realnosti kroz konflikt.
Razlika je samo u kontekstu. Danas se koristi globalna kriza kao alat za lokalnu politiku.
Problem za BiH, ali i za region
Takva retorika ne ostaje bez posljedica. Ona produbljuje podjele, narušava međunarodni imidž zemlje i dodatno komplikuje ionako osjetljive odnose u regionu.
U trenutku kada bi politički fokus trebao biti na stabilnosti i razvoju, ovakvi potezi vraćaju stvari unazad.
Politika bez dubine
Na kraju, ostaje utisak politike koja pokušava igrati veliku igru bez stvarne strategije. Potezi koji izgledaju glasno i dramatično često su zapravo znak slabosti, a ne snage.
Krize se ne koriste za političke eksperimente.
A posebno ne one koje mogu imati posljedice koje nadilaze granice jedne zemlje.