Dvadeset i više godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina ostaje zemlja zarobljena u vlastitom ustavu, u začaranom krugu nefunkcionalne uprave, etničkih podjela i političke paralize. Ovaj paradoks nije slučajnost, već rezultat sistemskog nametanja modela koji nije održiv — ni pravno, ni politički, ni društveno. Međunarodna zajednica, u želji da zaustavi rat, stvorila je okvir mira, ali ne i okvir života. Bošnjačka politička elita, tada i sada, pokazala je ili potpunu nemoć ili zabrinjavajuću nesposobnost da to prepozna i artikuliše kao ključni problem opstanka države.
Nametanje podjele kao ustavnog temelja
Dejtonski sporazum, iako je zaustavio krvoproliće, institucionalizirao je etničku podjelu zemlje. Država je fragmentirana na entitete i kantone, sa složenim administrativnim aparatom koji troši resurse, ali ne proizvodi vrijednosti. Umjesto funkcionalne države, dobili smo birokratski monstrum. Umjesto građanskog društva, dobili smo etničke torove. Umjesto demokratije, puko preživljavanje.
Međunarodna zajednica — uz retoriku stabilnosti i mira — nametnula je sistem koji onemogućava dugoročni razvoj. Svaka suštinska reforma mora da prođe kroz etničke filtere, uz mogućnost veta i blokada, čime je BiH pretvorena u državu talac volje tri strane nacionalista koje često nemaju zajedničke interese. Ova struktura ne bi opstala ni u jednoj zreloj demokratiji, a u zemlji razorene ratom postala je siguran recept za raspad sistema.
Bošnjačka politika: između neznanja i samoprevare
Bošnjački političari, koji nominalno zastupaju jedinstvenu i funkcionalnu državu, nikada nisu uspjeli izgraditi jasan, dugoročan plan za prevazilaženje sistemske neodrživosti. Njihova borba najčešće je bila usmjerena na dnevno-političke dobitke, a ne na strateško djelovanje. Umjesto da jasno ukažu međunarodnoj zajednici na nepravdu i štetu Dejtonskog poretka, bošnjački lideri su se najčešće utapali u igri unutar sistema, čime su ga dodatno legitimizirali.
Njihova pasivnost u ključnim momentima — poput reforme Ustava, izborne diskriminacije ili blokada državnih institucija — omogućila je da BiH ostane zemlja sa sistemom koji nije u službi građana, već političkih elita. Nisu imali ni znanja ni hrabrosti da kreiraju alternativu. I umjesto da oblikuju viziju države, prepustili su se talasu koji ih nosi ka potpunoj irelevantnosti.
Zarobljena budućnost
Danas je BiH na ivici demografske, ekonomske i društvene propasti. Mladost odlazi, institucije se raspadaju, a narod gubi vjeru. Sve to nije posljedica samo unutrašnjih slabosti, već i loše postavljenog temelja države. Međunarodna zajednica taj temelj nikada nije htjela ozbiljno preispitati, a bošnjačka politika nikada nije znala kako.
Dok Hrvati traže treći entitet, a Srbi otvoreno prijete secesijom, Bošnjaci i dalje vjeruju da će sistem sam od sebe postati funkcionalan. U toj iluziji nestaje cijela nacija.
Zaključak
Nismo osuđeni na propast zbog geografije, historije ili vjere. Osuđeni smo jer smo prihvatili da živimo u sistemu koji je napravljen da ne funkcioniše — i jer oni koji su ga trebali mijenjati nikada nisu ni pokušali ozbiljno da ga ospore. Ako se nešto ne promijeni iz temelja, i to uskoro, neće nas uništiti ni rat, ni mržnja, ni neprijatelji — već vlastito sljepilo.