Negdje po briselskim hodnicima, između kafeterije i zaboravljenih rezolucija, kreće se pastirica Željana Zovko – samozvana čuvarica evropskih vrijednosti i posljednja nada “konstitutivnih ovaca” koje su, prema njenim tvrdnjama, u opasnosti da se pogube na putu ka ravnopravnom pašnjaku.
Ona, naravno, ne vodi ovce na pašu, već ih uredno prebrojava po nalogu gazde prije svakih izbora.
Zovko “europarlamentarka po funkciji, a reality učesnica po retorici, sebe ne vidi kao pastiricu iz hercegovačkih kamenjara, već kao evropsku frajlu, koja svojim naci-pričama pokušava očarati Brisel.
Problem je što njene priče nemaju ni početak, ni sredinu, ni kraj – ali zato imaju ozbiljnu količinu gluposti, mržnje i latentne nostalgije za vremenima kad su se pravila pisala puškom, a ne perom.
U europarlamentu je poznata po tome da se javlja za riječ samo kad je u pitanju BiH. Teme poput klimatskih promjena, digitalne sigurnosti ili migrantske krize jednostavno je ne zanimaju, a i ne razumije ih dobro.
Ona dođe, pročita papir koji joj je neko poslao brzom poštom iz Zagreba, Mostara ili Banja Luke i ode.
Dok ostali evropski parlamentarci pokušavaju rješavati pitanja mira, stabilnosti i evropskih vrijednosti, Zovko ne odustaje od svog dnevnog reda: svakodnevne parole protiv Bosne i Hercegovine – države čiji pasoš još vjerovatno ima u ladici, ali ga koristi samo da joj obezbijedi masnu plaću.
U EP-u je poznata kao “ona što stalno spominje konstitutivne, ali nikad ne konstruktivne”. Na plenarnim sjednicama više je puta pokušala objasniti kako BiH treba biti preuređena, reformisana, razvučena, pa opet sastavljena – što bi sve bilo zanimljivo, da je iko tamo shvata ozbiljno. Reakcije kolega najčešće su osmijesi iz pristojnosti i neizgovoreno: “Ova opet?”
Kolege je slušaju kao što djeca slušaju baku koja priča o svojoj mladosti i pitaju se ima li kraja?
Evropski parlamentarci već su navikli da se Zovko pojavi kao nepozvana gošća na temama koje nemaju veze s njom, i da ponovi mantru kao pokvarena ploča:
“BiH nije funkcionalna, Bošnjaci su dominantni, Hrvati su obespravljeni, i ja sam najpozvanija da vam to objasnim jer sam, eto, iz Mostara, sa adresom u Zagrebu ali…
Ona ima sve! Ima bundu, ima štikle, oficijelni ton i opančarski nastup. Retorika ostaje ono što jeste – jedan te isti politički mamurluk u kojem se ponavljaju fraze iz 90-ih, samo sada sa puno više šminke da se prikriju bore.
Zovko insistira da predstavlja “glas Hrvata iz BiH”, ali većina Hrvata iz BiH ili:
a) ne zna da ona postoji,
b) zna da postoji, ali se pravi da ne zna,
c) zna, ali moli Boga da više ne priča.
Ona je pastirica bez stada, frulašica bez frule, eurozastupnica bez evropskih vrijednosti. Njena riječ se čuje u Briselu taman toliko koliko i jodlovanje na misi u Vatikanu – simpatično, ali niko ne zna šta je to i zašto se dešava.
Željana nastavlja s misijom promocije nacionalističke politike: da BiH predstavi kao nemoguću državu, u kojoj niko ništa ne zna, u kojoj samo ona zna sve i u kojoj će, ako ne bude po njenom – sve otići u polje korova.
Ali ni Evropa, ni BiH, pa ni njeni “dragi konstitutivni” više ne pasu te bajke.
Jer ovce su možda mirne – ali nisu glupe.