Živimo u zemlji gdje se crnilo svakodnevno prelama kroz medije i životne sudbine. Ubistva, pljačke, narkomanija, korupcija – sve su to riječi koje su nam postale toliko normalne da ih više ni ne primjećujemo. Bosna i Hercegovina, država koja bi trebala biti dom za sve nas, danas liči na tamnu rupu u kojoj tonemo svakim danom dublje. Na rubu smo moralnog kolapsa, dok nam djeca pucaju jedni na druge i svakodnevno dojavljuju bombe u školama. Da li to društvo koje smo stvorili postaje ogledalo naše propasti?
Zdravstvo u ruševinama: Gdje je ministar?
Na ulicama vlada bezakonje, cijene divljaju, a siromaštvo se širi poput nevidljive bolesti. Ljudi sve češće umiru zbog nedostatka osnovnih lijekova. I dok se obični građani bore sa opakom bolešću kao što je rak, gdje je ministar zdravstva? On šuti. Njegova fotelja je udobna i daleko od stvarnih problema. Bolnice nemaju potrebne lijekove, farmaceutske kompanije igraju igre s ljudskim životima, a niko ne odgovara. Koliko još smrti treba da se desi prije nego što konačno postavimo pitanje: „Ko je odgovoran?“
Katastrofe bez odgovornosti: Donja Jablanica kao primjer
Ali, nije samo zdravstvo u ruševinama. Nedavne bujice u Donjoj Jablanici odnijele su živote, srušile kuće, uništile sve pred sobom. Kamenje koje je odnijelo živote dolazi iz ilegalnog kamenoloma, ali vlasnik tog kamenoloma danas hoda slobodno. Kako je moguće da niko nije odgovarao za ovo? Načelnik općine, Vlada HNK, civilna zaštita – svi okreću glavu, niko ne vidi svoju odgovornost. Naravno, zašto bi? U ovoj zemlji odgovornost je apstraktan pojam, nepoznat našim političkim elitama.
Šutnja kao simptom: Narod bez otpora
Društvo je zatrovano i političarima i vlastitom šutnjom. Ljudi su sve siromašniji, ali umjesto štrajkova i bunta, dobijamo tišinu. Narod je, čini se, postao kuhana žaba, polako se guši u ovoj močvari bespomoćnosti, nesposoban da skoči i pobjegne. Čudno je, zar ne? Bez obzira na to koliko stvari idu nizbrdo, narod šuti. Nema štrajkova, nema masovnih protesta. Kao da smo prihvatili ovaj užas kao sudbinu, kao da uživamo u vlastitoj patnji, birajući već trideset godina jedne te iste političare koji nas vuku na dno.
Mazohizam kao nacionalna osobina: Zašto biramo iste ljude?
Čini se da nam je mazohizam postao nacionalna osobina. Biramo iste one koji su nas opljačkali, osiromašili, okrenuli jedne protiv drugih. Nacionalizam i korupcija postali su srž političkog sistema. Nacija koja se nekad ponosila svojom raznolikošću sada se guši u mržnji, strahu i podjelama. A narod? Umjesto da ustane, umjesto da digne glas protiv ovog zla, on šuti. Kao da se plašimo vlastite snage, kao da smo zaboravili da je moć u rukama onih koji se bore.
Da li ćemo se ikada probuditi?
Šta nam je činiti? Koliko još treba da nas gaze, da nam djeca umiru, da se kuće ruše, prije nego što se probudimo? Ili ćemo se zauvijek utopiti u ovoj močvari, postajući tek nijemi svjedoci vlastite propasti?
Bosna i Hercegovina zaslužuje bolje, ali da bismo to postigli, prvo moramo postati bolje društvo. Vrijeme je da se probudimo.