„Stećci su mi dijagnoza“
On je drugačiji. Uvijek u crnom, specifičnog stila, elegantan i prefinjen, ali sa dozom tog neodoljivog sarajevskog šarma i marifetluka. Definitivno upečatljiv i briljantan.
Adis Fejzić jedan je od najboljih naših skulptora i prvi je bosanskohercegovački doktor nauka za skulpturu. Iako već dugo godina živi i radi u Australiji većinu svojih radova temelji na bosanskohercegovačkoj kulturi i tradiciji. Tako je Fejzić, kao jedan od naših najvećih istraživača bosanskog stećka, uspio oživjeti zaboravljenu umjetnost bosanskog stećka, pozicionirajući je u svijetu kao autentičnu umjetničku formu.
Veoma se cijenjen bh. skulptor. Iako ste Akademiju likovnih umjetnosti završili u Sarajevu, svoju karijeru ste nastavili u Australiji gdje živite i radite. Zašto Australija?
Paralelno živim i radim i u BiH i u Australiji. U Sarajevu sam završio Školu primijenjenih umjetnosti gdje sam se i počeo formirati kao skulptor, a kasnije sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu diplomirao i magistrirao. U Australiju odlazim spletom porodičnih i profesionalnih okolnosti – oženio sam se i planirao živjeti isključivo od prodaje svojih umjetnina onako kako to nažalost nije moguće u BiH. Ipak, magistarski rad me (ne)očekivano gurnuo dalje u doktorsko istraživanje u Australiji. Posljednjih petnaest godina živim kao slobodni umjetnik i istraživač. Povremeno sam predavač na ALU u Sarajevu, a u Australiji saradnik na istraživanjima antropologa Hariza Halilovića (RMIT University).
Doktorirali ste na Koledžu za umjetnost u Kvinslendu (Queensland College of Art, Griffith University, Brisbane) i to na temu bosanskih stećaka, što bi naši mudri ljudi rekli “možeš iz Bosne, ali neće Bosna iz tebe”. Odakle inspiracija u bosanskim stećcima?
Stećak nije samo srednjovjekovni nadgrobni kamen nego jedan od najvažnijih artefakata naše kulture i primarni izvor za ‘čitanje’ naše prošlosti. A za mene je još i više. PhD titulu sam dobio za tezu posvećenu boljem razumijevanju stećka kao skulpture i kao metafore mog identiteta. Ispod svoje arhaičnosti bosanski kam krije kvalitet kojeg nazivam ‘multiskulpturalnost’ – endemska vrijednost kakve nema u drugim tradicijama. Mislim da mogu potpisati Makove riječi:“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide …“ U stećku nalazim anakronistično čvorište raznih skulpturalnih sadržaja i tradicija i nadahnuće da (re)interpretiram ovu umjetnost kao lični umjetnički izraz. Kroz kreativno uskrsnuće ugasle srednjovjekovne tradicije stvaram opus sa kojim višestoljetni diskontinuitet umjetnosti stećka postaje AdisKontinuitet. Ova ‘egocentrična’ igra sa naslovom/potpisom je samo usputni oportunistički egzibicionizam dok suština moje umjetnosti leži u težnji ka višim i univerzalnim vrijednostima. Pogrešno je procjenjivati moj rad izvan onoga što Marian Wenzel definiše kao bosanski stil, izvan humanizma sa kojim Bogdan Bogdanović sanja memorijale novog doba ili izvan konteksta u kojem Oto Bihalji-Merin tumači stećke kao „ … umjetnost u kojoj je vječnost postala stil“. Stećci su mi dijagnoza koje se i ne želim riješiti. Međutim, nevezano za moje stanje i razumijevanje mislim da bh. društvo treba popravljati svoj odnos prema ovom ‘biligu’ našeg postojanja. Treba nam Institut za zaštitu i proučavanje stećaka. Nebriga i neprilično ponašanje prema stećcima je antibosanski i anticivilizacijski čin pogotovo nakon upisa stećaka na UNESCO listu svjetske kulturne baštine.
Ko vam je najveći uzor u profesiji?
Ne bih mogao ni pobrojati sve svoje uzore niti izdvojiti najvećeg. Moje obrazovanje je uglavnom bilo fokusirano na kamenu skulpturu i tehniku direktnog klesanja kamena. Ali, paradoksalno mnogi moji uzori/učitelji nisu isključivo ljudi iz mog ‘užeg i šireg profesionalnog zavičaja’ – nisu ekskluzivno skulptori niti vizualni umjetnici u širem smislu. Blagoslovljen mogućnošću ‘transmisije iskustava i principa’ razvijao sam se kroz (naj)različit(ij)e interakcije sa svijetom. Doslovno učim crtati, klesati, slikati i od muzičara, pjesnika, filozofa, naučnika, a ne samo od vizualnih umjetnika. Naravno, sa uzorima iz mog esnafa stvari su nemjerljivo konkretnije. Među njima bih ipak izdvojio ljude koji su klesali stećke; uticali su na mene jednako koliko i klasici. Ja sam zapravo srednjovjekovni bosanski i humski/hercegovački ‘kovač’ koji se igrom sudbine rodio u 20. i pravi stećke u 21. stoljeću.
Jednu savremenu interpretaciju stećka postavili ste ispred zgrade australijskog parlamenta u Canberri. Kako je tamošnja javnost na to reagovala?
Ovo je jedna od prvih skulptura s kojom oživljavam umjetnost stećaka. Čak rekonstruiram i(li) ‘insinuiram’ neke mogućnosti i pravce u kojima se ta umjetnost mogla razvijati da je nastavila postojati izvan srednjeg vijeka. Proširujem stilsko-izražajni konstrukt tradicionalnog stećka ne gubeći njegovu suštinu i autentičnost. Ime ovog stećka – B&Hierophany@terraAvstralis.MMXIII.Addis – spaja elemente antičke i elektronske komunikacije u čitavu semantičku konstrukciju s kojom skulpturu i opisujem i potpisujem. Riječ hijerofanija podcrtava značaj bh. kulturoloških kvaliteta koje kao metaforu predstavljam u australskom kamenu. Moja kreativna (re)interpretacija stećka je u Australiji ocijenjena kao vrijednost i na umjetničko-akademskom ali i na političko-diplomatskom nivou. B&Hierophany… stoji u parku ispred zgrade Parlamenta u Canberri. Na ovom kamenu je i simbol kojeg nazivam Abrahamov pečat – preplet Davidove zvijezde, krsta i polumjeseca – prvi put da ovako (zvanično i internacionalno) predstavim naš ‘višedimenzionalni’ identitet. Australski stećak bi mogao biti urnek za (ne samo simbolično) unapređenje odnosa sa drugim zemljama i dijasporom. Nažalost još uvijek nemamo institucije/pojedince/programe koji bi radili na ovakvom promicanju naše kulture u svijetu.