Siniša Karan je pobijedio na izborima za predsjednika entiteta Republika Srpska. Formalno. Suštinski, pobijedio je Milorad Dodik – još jednom, po već poznatom receptu. Receptu koji je sam Dodik davno, cinično i brutalno iskreno opisao: „Nije bitno ko glasa, bitno je ko broji.“
Upravo tako. Sve ostalo je dekor.
U sistemima u kojima je kontrola institucija potpuna, mediji podređeni, opozicija marginalizirana, a izborna infrastruktura pod partijskom šapom, izbori nisu mehanizam demokratije nego ritual održavanja vlasti. U takvim zemljama izbori ne služe da se vlast promijeni, nego da se ona potvrdi. Ako nema demokratije, čemu izbori? Čisto da se ne zaboravi ko je gazda.
Dodik će, bez ikakve dileme, pobjeđivati i narednih 20 godina. Kao što pobjeđuju Viktor Orban, Vladimir Putin, Aleksandar Lukašenko ili Aleksandar Vučić. Svi oni “pobjeđuju” redovno, ubjedljivo jer kako baja kaže “Nije bitno ko glasa, bitno je ko broji!”.
Takvi režimi ne padaju na izborima. Oni padaju tek kada proizvedu krizu koju više ne mogu kontrolisati. A vrlo često ta kriza ima jedno ime – rat. Poslije toga neće imati ni ko da glasa, ni ko da broji.
Historija regiona to brutalno potvrđuje. Slobodan Milošević nije izgubio izbore zato što je narod iznenada zavolio demokratiju. Izgubio ih je tek nakon što je izgubio ratove, teritorije, međunarodnu podršku i smisao vlastite propagande. Kada više nije imao ni ko da glasa, ni ko da broji.
To je jedina stvarna opasnost u ovom modelu vlasti: što opstaje sve dok ne proizvede katastrofu. A kada je proizvede, cijenu ne plaćaju oni na vrhu, nego obični ljudi.
Zato pobjeda Siniše Karana nije nikakav politički trijumf. To je samo još jedna epizoda u dugoj seriji izbora bez izbora, demokratije bez demokratije i države koja glumi proceduru dok sistem trune iznutra.
U Republici Srpskoj se danas ne bira predsjednik.
Bira se iluzija da se bira.