Čovjek blizu sedamdesete, a bez kičme i bez ikakvog osjećaja odgovornosti prema onome što izgovara. Milorad Dodik je u svom posljednjem nastupu za američku televiziju pokazao da dno ipak nije granica – ono je samo privremena stanica.
U pokušaju da se dodvori novoj američkoj administraciji, Dodik je potpuno izgubio kompas. I politički, i moralni, i ljudski. U jednom dahu je zaboravio Moskvu, Kremlj, godine klečanja pred Putinom, ikonografiju “ruskog sveta”, i preko noći se pretvorio u karikaturu desničarskog narativa koji misli da će u Washingtonu proći ako dovoljno glasno ponavlja mantre o “ugroženim kršćanima” i “opasnim muslimanima”.
Rezultat? Odvratan i opasan intervju u kojem Bošnjake proglašava saradnicima Irana, mrziteljima Jevreja i sljedbenicima Hitlera. To nije politička poruka. To je otvoreni govor mržnje, istorijski revizionizam i svjesno podsticanje vjerske i etničke netrpeljivosti. To je retorika koja ne pripada ni 1941, ni 1992, a kamoli 21. vijeku.
Dodik ne govori kao državnik, niti kao lider, nego kao čovjek koji panično traži novu zaštitu.
Najopasnije u svemu nije čak ni laž, jer laž je Dodikov karakter, najopasnije je to što on svjesno žrtvuje međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini kako bi se dodvorio stranim centrima moći, svjestan da on lično više nema šta izgubiti, ali da društvo itekako ima.
Optuživati cijeli jedan narod za nacizam, logore i mržnju prema Jevrejima, u zemlji koja je preživjela genocid i opsadu, nije samo sramotno. To je bezobzirno, neodgovorno i potencijalno zapaljivo. To nije “borba za Republiku Srpsku”, to je borba za sopstveni politički opstanak, po cijenu tuđe sigurnosti.
Čovjek koji u 70. godini nije izgradio karakter, izgleda loše. Čovjek koji u tim godinama svjesno širi mržnju, izgleda opasno.
A čovjek koji danas kleči pred Trumpom, sutra će – vrlo vjerovatno – ponovo na “ribanje” u Moskvu, čim procijeni da mu se tamo više isplati.
Ime te politike je jednostavno: laž.
Prezime je odavno poznato.