U svijetu politike, laganje je postalo gotovo institucionalizovana praksa. Laž više nije skandal, već alat. Građani, umorni od ciklusa obećanja i razočaranja, često su izgubili sposobnost da prepoznaju prevaru – ili još gore, više ih nije ni briga.
Trump: „Zaustavit ću sve ratove za mjesec dana“
Jedan od najdrastičnijih primjera dolazi iz SAD-a. Donald Trump, čovjek koji se s pozicije “antiratnog predsjednika” vratio u Bijelu kuću, obećavao je da će okončati sve sukobe u svijetu u roku od 30 dana. “Svi ratovi će stati čim ja sjednem za sto s obje strane,” izjavio je s punim samopouzdanjem. Danas, svijet se sve više klizi ka trećem svjetskom ratu, a upravo SAD pod njegovim vodstvom ulazi u direktan sukob s Iranom.
Pa gdje su nestali ti slavni mirovni pregovori? Ko postavlja pitanje odgovornosti za izrečene riječi koje su zavodile mase? Niko. Jer Trump nije izuzetak – on je samo najglasniji predstavnik sistema u kojem političari mogu reći bilo šta, znajući da im to neće biti naplaćeno.
Boris Johnson i Brexit
Sjetimo se i Borisa Johnsona koji je vodio Brexit kampanju pod sloganom “350 miliona funti sedmično ide u EU, a mogli bismo ih dati NHS-u” (britanskom zdravstvu). Čim je referendum prošao, rečenica je izblijedjela kao kreda na kiši. Nikad nisu stigle te milijarde, ali jesu krize – političke, ekonomske i društvene.
Vučićeve fabrike i prosječna plata od 900 eura
U regionu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić godinama “otvara” iste fabrike. Svaka posjeta lokalnoj zajednici postaje prilika za novo rezanje vrpce, makar tvornica još nema ni struju. Plata će, kaže on, “do kraja godine sigurno biti 900 eura.” Ta godina se stalno pomjera. I nikome ništa. Čak što više, čini se da su temelji moderne srpske filozofije parola Dobrice Ćosoća “Laž je najjače srpsko oružje!”
Zašto nema posljedica?
Razlog zašto političari mogu lagati bez posljedica je jednostavan: niko ih ne poziva na odgovornost. Novinari koji bi to trebali raditi često su ućutkani, kupljeni ili marginalizovani. Građani su cinični, apatični, umorni. A institucije koje bi trebale braniti istinu – ne rade svoj posao.
Laž kao politička strategija
Laž više nije iznimka – ona je pravilo. Ona je dio strategije. Ako uhvate političara da laže, on to jednostavno nazove “pogrešnom interpretacijom” ili “izvučenim iz konteksta.” Ako mediji o tome pišu, optuže ih za neprijateljstvo. Ako građani prigovaraju – za izdaju.
Zaključak: Vrijeme za pamćenje
Političari lažu jer mogu. I prestat će tek kad ih se zbog toga bude kažnjavalo. Ne metkom, već glasom. Ne prijetnjama, već prisjećanjem. Jer u politici, najopasnija sposobnost jednog birača je – pamćenje.