Bosna i Hercegovina, zemlja prepoznatljiva po svojoj burnoj historiji, izvanrednoj prirodi i toplim ljudima, postala je i simbol šutnje. Šutimo pred nepravdom, pred političkom korupcijom, pred urušavanjem osnovnih vrijednosti društva. Iako smo narod koji se ponosi svojim herojskim naslijeđem i borbom za pravdu, postavlja se pitanje: gdje je danas ta snaga? Zašto narod u BiH rijetko (ili nikako) izlazi na ulice da štrajkuje, da traži svoja prava, da glasno kaže “dosta”?
Fenomen napola kuhane žabe
Popularna metafora o “napola kuhanoj žabi” savršeno oslikava naš trenutni društveni kontekst. Ako žabu stavite u hladnu vodu i polako je zagrijavate, ona neće osjetiti promjenu dok ne bude prekasno. Upravo tako funkcionira naša svakodnevica. Postepene promjene na gore – porast cijena, pad kvalitete javnih usluga, političke manipulacije – postale su nešto na što se “navikavamo”. Kad god pomislimo da je situacija gora nego ikad, slijedi novo razočarenje, ali reakcije nema.
Izgubljena vjera u promjene
Nakon rata, mnogi su vjerovali u bolje sutra. Međutim, godine korupcije, nepotizma i političkih igara ostavile su dubok trag. Ljudi osjećaju da, čak i ako izađu na ulice, ništa se neće promijeniti. Štrajkovi u prošlosti nisu donijeli značajne rezultate, pa je osjećaj nemoći zavladao društvom.
Egzistencijalni strah
Većina ljudi u BiH preživljava s malim primanjima, često balansirajući na ivici siromaštva. Štrajk znači rizik – gubitak posla, ugrožavanje porodice. Kada su osnovne životne potrebe ugrožene, ljudi biraju šutnju kao manje opasan put.
Podijeljenost društva
Politički sistem koji je podijelio narod po nacionalnim šavovima dodatno otežava organizaciju masovnih protesta. Kada bi jedan dio društva odlučio protestirati, drugi bi to možda doživio kao prijetnju, što onemogućava solidarnost potrebnu za promjene.
Kultura trpljenja
Historija nas je naučila da preživljavamo i u najtežim okolnostima. Izreke poput “Strpi se, biće bolje” ukorijenile su se u kolektivnu svijest, oblikujući naš mentalitet. Ovo nije nužno slabost – preživjeti je vrlina – ali u modernom svijetu to može postati prepreka ka boljem životu.
Kako smo izgubili samosvijest?
Društvo koje je nekada bilo aktivno, solidarno i odlučno, postalo je apatično. Razlog tome je konstantno urušavanje povjerenja u institucije, sistem, pa i u vlastite mogućnosti. Umjesto da budemo sudionici promjena, postali smo pasivni posmatrači. Individualne borbe za preživljavanje zamijenile su kolektivne ciljeve.
Mediji, koji bi trebali biti katalizator društvenih promjena, često su pod političkim utjecajem, usmjeravajući pažnju na nevažne teme. Mladi, koji bi trebali biti pokretači društva, masovno odlaze, vjerujući da sreća čeka negdje izvan granica ove zemlje.
Ima li nade?
Nade uvijek ima, ali ključ je u buđenju kolektivne svijesti. Potrebno je izgraditi povjerenje, solidarnost i vjeru u to da promjene dolaze od naroda, a ne od političkih elita. Historija nas uči da su najveće promjene dolazile kada je narod rekao “dosta”. Pitanje je samo kada ćemo to reći i hoćemo li tada već biti potpuno “skuhani”.
Bosna i Hercegovina ima potencijal da se izvuče iz šutnje – ali prvo moramo povjerovati da smo sposobni za promjene. Možda je vrijeme da se voda u kojoj sjedimo konačno prokuha, da nas probudi i natjera na akciju. Samo tada možemo izgraditi društvo kakvo zaslužujemo.