U zemlji gdje su kumovi važnije od ustava, a šatorske kampanje zamjenjuju programe razvoja, Milorad Dodik već decenijama uspješno glumi patriotu dok puni svoje sefove – ne ljubavlju naroda, nego novcem. I to ne bilo kojim novcem – već narodnim. Onim što se skuplja iz praznih džepova penzionera, preko fiskalnih računa za hljeb, do subvencija koje nikad ne stignu do poljoprivrednika, osim ako nisu članovi porodice Dodik.
Dodik, najbogatiji političar bivše Jugoslavije (da se bivša ne uvrijedi), dokazao je da nije potreban Harvard da se vlada državom. Dovoljno je ponavljati iste fraze svakih šest mjeseci: “Srpska je ugrožena!”, “Napadaju nas muslimani iz Sarajeva!”, “Referendum!”, “Nećemo više sa njima!” – i gle čuda, narod opet stane u red za novu porciju demagogije, kao za pljeskavicu na vašaru.
U međuvremenu, firme bliske vladajućoj partiji dobijaju milionske tendere, a njegov sin (koji, gle čuda, zna sve o energetici, informatici, avijaciji i mesnoj industriji) preuzima tržište, dok obični građani preuzimaju – kredit za školsku opremu.
Dodik je uspio nemoguće: da svaka afera, umjesto da ga sruši, zapravo podigne njegov rejting. Ukradeš milijardu? “To je napad na Srpsku!” Ne dođeš na posao tri mjeseca? “Branimo nacionalne interese!”
Dok opozicija drži presice u sobi za sastanke, Dodik helikopterom leti na šatorska sijela. I narod aplaudira – jer ništa ne dira srpsko srce kao slika Mileta kako riče u milrofon.
Mediokritet? Možda. Ali mediokritet sa računom u Švajcarskoj i vlasti koju ni NATO ne može razdrmati.
Ako išta zna, zna kako da od svakog problema napravi šansu – za sebe. Dok narod jede hljeb bez zuba, on gradi vile sa bazenima u obliku mape Srpske. Jer gdje narod vidi krizu, Dodik vidi priliku – da ostane vječno mlad, vječno bogat, i vječno – na vlasti.
Vjerovatno se zato smješka i na današnju presudu.