Beograd – protesti protiv Aleksandra Vučića koji su trebali biti simbol borbe za slobodu, demokratiju i ljudska prava dobili su mračnu mrlju. Dio okupljenih, umjesto poruka otpora režimu, posegnuo je za etničkim uvredama. Skandiranje „Vučiću, Šiptare!“ pokazalo je da dio opozicije koristi isti arsenal šovinizma i mržnje koji godinama drži vlast na životu.
Ironija koja razara poruku protesta
Kada etnička pripadnost postaje uvreda, protesti gube moralni kredibilitet. Kako uvjeriti javnost da se borite protiv nacionalizma, diskriminacije i govora mržnje, ako sami koristite isti jezik?
Ironija je bolna – Vučićevi protivnici koriste retoriku koja je nerijetko dolazila upravo iz krugova vlasti, usmjerenu prema Albancima, Bošnjacima i Hrvatima.
Gdje prestaje razlika između režima i opozicije?
Ako je jedina razlika u sloganu ili boji zastave, a ne u vrijednostima i poštovanju ljudskog dostojanstva, onda se ne mijenja suština – mijenjaju se samo akteri.
Možda bi, paradoksalno, veća uvreda bila skandirati „Aco Srbine“, jer bi upravo to pokazalo koliko je njegova vlast izgubila smisao i kredibilitet.
Šovinizam ne bira stranu
Jučerašnji događaji pokazuju da borba protiv autoritarizma mora biti oslobođena govora mržnje. Šovinizam ne poznaje stranačke boje – on samo mijenja govornika.
Ako se želi istinski otpor, on mora biti temeljen na vrijednostima, a ne na istom otrovu koji se pokušava pobijediti.
✅ Zaključak:
Borba za slobodu i demokratiju u Srbiji neće biti dobijena dokle god i vlast i opozicija posežu za istim, destruktivnim jezikom mržnje. Vrijeme je da politički diskurs prestane biti arena za etničke uvrede, a postane prostor za stvarne promjene.