Dok je Donald Trump u Davos predstavljao svoj “Odbor za mir”, oko sale je, kažu zli jezici, skakutao jedan dobro poznat lik. Aleksandar Vučić – tiho, oprezno, skoro na prstima.
Oblijetao oko sale kao golub oko pekare, ali – ušuljati se nije smio. Samo zatvorena vrata i prijeteći pogled oobezbjeđenja. A unutra – gle tragedije – Hrvati. Sjede. Slušaju. Klimaju glavom.
Kažu da ga je tada presjeklo sjećanje: ona privatna donatorska večer na Trumpovom imanju gdje se pokušao anonimno ušunjati. Kad su ga izbacivači, s noge na nogu, ali ljubazno, išutirali – kao prosjaka koji žica marku. Tada je, prisjećaju se svjedoci, Vučić naglo osjetio “stezanje u grudima”, ali dušmani kažu da ga je steklo od bježanja prema privatnom avionu.
Bježiiii! Hitno. Medicinski. Državnički.
U Davosu, srećom, srce je izdržalo. Samo je ego malo preskakao.
Trump – miran. Odbor – miran. Hrvati – unutra.
A Vučić – vani. U krug. Još jedan krug. Samo da se vidi da je tu.