Ubistvo ajetolaha Ali Khameneia trebalo je, prema procjenama Washingtona i Tel Aviva, oslabiti iranski režim i ubrzati njegov unutrašnji raspad. No, efekat na terenu pokazuje drugačiju dinamiku – smrt vrhovnog vođe možda je učinila ono što je godinama bilo nemoguće: ujedinila je duboko podijeljeno iransko društvo.
Od protesta do nacionalnog jedinstva
Iran je posljednjih godina prolazio kroz ozbiljne unutrašnje potrese. Protesti u Teheranu i širom zemlje, ekonomska kriza i nezadovoljstvo mladih generacija stvarali su duboke pukotine unutar sistema. Khamenei je bio simbol tvrde linije, ali i figura oko koje su se lomile kritike i frustracije.
Međutim, vanjski napad mijenja logiku unutrašnje politike. Kada je riječ o otvorenom ratu i eliminaciji državnog vrha, nacionalni refleks često nadjača unutrašnje podjele. Posebno nakon izraelskog bombardovanja škole u kojem je, prema iranskim izvorima, poginulo više od 160 djevojčica – događaja koji je dodatno homogenizirao javno mnijenje.
Pogrešna procjena Washingtona?
Administracija Donald Trump očigledno je računala da će eliminacija vrhovnog vođe pokrenuti lančanu destabilizaciju režima. No, takva procjena podcjenjuje strukturu iranskog sistema, koji je institucionalno dubok, vojno razgranat i ideološki ukorijenjen.
Iran raspolaže arsenalom koji se procjenjuje na više od 200.000 supersoničnih, balističkih i krstarećih raketa te dronova različitog dometa. U kombinaciji s regionalnim saveznicima i milicijama, Teheran ima kapacitet da destabilizira cijeli Bliski istok, od Levanta do Perzijskog zaljeva.
U takvom kontekstu, smrt lidera ne znači kraj sistema – već može postati okidač za konsolidaciju i radikalizaciju odgovora.
Geopolitička računica i cijena rata
Poludjeli premijer Izraela Benjamin Netanyahu već dugo provodi genodcidnu politiku na Bliskom istoku. No, pitanje je da li Washington dijeli isti dugoročni interes ili se suočava s rizikom da uđe u rat čiji će trošak biti ogroman – finansijski, vojni i politički.
Sjedinjene Države bi se mogle suočiti s produženim konfliktom bez jasnog izlaznog plana. Svaka eskalacija povećava rizik napada na američke baze, energetske rute i saveznike. Istovremeno, unutrašnja politička scena u SAD-u mogla bi postati nestabilna ako rat preraste u dugotrajan i skup angažman. Politički analitičari procjenjuju da Trump ima svega mjesec da zaustavi sukob dok američka kola nisu krenula nizbrdo.
Strateški paradoks
Paradoksalno, Khamenei je kao živi simbol podjela predstavljao slabost režima. Kao mrtvi vođa, postaje simbol mučeništva i otpora. U autoritarnim sistemima takav narativ može biti snažniji od bilo kakve političke kampanje.
Ako je cilj bio slomiti Iran, rezultat zasad izgleda suprotan – režim je konsolidovan, javnost homogenizirana, a regionalna napetost dovedena do tačke usijanja.
U tom smislu, ubistvo Khameneija možda je više destabiliziralo globalni poredak nego samu Islamsku Republiku. Pitanje koje ostaje jeste: je li Washington potcijenio snagu efekta vanjske agresije na unutrašnju koheziju Irana?