Kad Čović kaže da više nema nametanja, a Šmit odgovori da “nema potrebe ako svi rade svoj posao”, to je kao da su se vuk i ovca usaglasili da je mir dok ovca ne zucne. A ako zucne – eto vuka da “nešto ipak nametne”.
Na pitanje novinarke “Avaza” o Čovićevoj izjavi da nema više bonskih ovlasti, Šmit odgovara diplomatski:
“Ne sjećam se da je to rekao. Puno pričamo, ali ako rade svoj posao – neću morati ništa da namećem.”
Prevedeno: “Ako se svi lijepo ponašaju, ja neću upaliti vatrogasni šlauf. Ali ga držim napunjenim. Za svaki slučaj.”
A šta kaže Čović?
“Ako Šmit donosi zakone, šta će nam izbori, Vijeće ministara, Parlament…”
Pitanje na mjestu! Ako ćemo realno – već godinama nemamo ništa od toga osim fotelja i dnevnica.
Parlament? Više liči na čekaonicu za imenovanja.
Vijeće ministara? To su oni što se ne mogu dogovoriti ni o dnevnom redu.
Izbori? Tu se biraju isti ljudi da se ne rabacuje lova mimo elite.
Zato je tu Šmit – politički baby-sitter koji prijeti kaznom, ali rijetko vadi kaiš. Kad i nametne nešto, uradi to s taktom – u gluho doba noći, kao Deda Mraz s bonskim poklonima.
U zemlji gdje su “domaća rješenja” najčešće sinonim za “ništa se nećemo dogovoriti”, poruka je jasna:
“Radite svoj posao… ili ću ja neću raditi svoj”
Na kraju, Šmit i Čović djeluju kao stari bračni par: jedan viče da mu niko neće naređivati, a drugi klima glavom, sve dok ne dođe trenutak da ipak mora – narediti.
Bosna i Hercegovina?
Ona čeka da vidi ko će prvi popustiti: bonske ovlasti ili domaća politička tvrdoglavost.
Dotad, Šmit pušta političarima da se „dogovore“, a Čović se nada da će Šmit prije zaboraviti Ustav nego on vlast.