Grad bez trotoara, grad bez odgovornosti
Sarajevo je ovih dana grad opasnosti. Ne metaforički – nego doslovno. Na svakom koraku prijeti nesreća. Hodate cestom jer trotoara nema. Gledate iznad sebe i pitate se hoće li vam na glavu pasti snijeg s krova ili cijelo stablo. Čekate trenutak kada će vas udariti automobil jer pješaci više nemaju gdje hodati.
I dok grad tone u snijeg i bljuzgavicu, postavlja se jedno jednostavno pitanje: imamo li mi uopće sistem?
Drvo je ubilo ženu. Koliko upozorenja još treba?
Na Grbavici je palo stablo i usmrtilo ženu. Sutradan je u istom naselju palo drvo pred školu, sreća pa su djeca na raspustu. To više nisu “incidenti”. To je obrazac. To je rezultat neodržavanja, neplanskog upravljanja i potpunog izostanka preventivnih mjera.
Kad drvo padne usred naselja, to nije “viša sila”. To je nečiji propust.
Trotoari ne postoje – pješaci su protjerani na cestu
U većem dijelu Sarajeva trotoari su neprohodni. Ne djelimično – nego potpuno. Snijeg i led pretvorili su ih u klizališta smrti. Stariji građani, djeca, osobe s invaliditetom – svi su istjerani na kolovoz.
Grad u kojem pješak mora birati hoće li ga pregaziti auto ili će mu na glavu pasti drvo ili snijeg sa korva ili će slomiti nogu na ledu, nije funkcionalan grad.
Gdje je JKP RAD Sarajevo?
Ako postoji javno komunalno preduzeće čiji je osnovni zadatak čišćenje grada, onda je to JKP RAD. Građani ga plaćaju svaki mjesec. Ne samo kada je sunce – nego upravo zbog ovakvih situacija.
Pitanje je jednostavno:
-
Zašto trotoari nisu očišćeni?
-
Zašto se reaguje tek nakon tragedije?
-
Zašto nema stalnog prisustva na terenu?
Ako 33 vozila i desetine radnika nisu dovoljni – zašto plan nije prilagođen realnosti?
Kantonalne i općinske vlasti: Šta vi tačno radite?
Ovo više nije komunalni problem. Ovo je problem upravljanja gradom.
Kanton Sarajevo ima civilnu zaštitu. Ima budžete. Ima krizne štabove. Ima mogućnost angažovanja dodatnih službi, pa čak i Oružanih snaga BiH u vanrednim situacijama.
Općine imaju mehanizaciju, javna preduzeća, ugovore, krizne planove.
Ali imaju li ikakvu ideju?
Ili svi čekaju da snijeg sam nestane?
Imamo li civilnu zaštitu samo na papiru?
Civilna zaštita ne postoji da bi davala saopćenja. Postoji da spriječi nesreće, a ne da ih komentariše nakon što se dogode.
Ako je grad opasan za kretanje, ako padaju stabla, ako su krovovi puni snijega – to je vanredna situacija, sviđalo se to nekome ili ne.
Sarajlije su već pokazale da znaju
Godine 1984., tokom Zimskih olimpijskih igara, Sarajlije su same očistile grad. Palo je duplo više snijega nego danas. Nije bilo moderne mehanizacije, aplikacija ni kriznih PR timova.
Bile su lopate, organizacija i osjećaj odgovornosti.
Danas imamo sve – osim odgovornosti.
Šta čekamo? Još jednu smrt?
Koliko je teška ta lopata?
Koliko košta jedna ljudska glava?
Koliko upozorenja je dovoljno?
Građani nisu dužni da strahuju dok idu na posao ili u školu. Nisu dužni da rizikuju život jer sistem ne funkcioniše.
Sarajevo nije zatrpano samo snijegom.
Zatrpano je neradom, neodgovornošću i šutnjom onih koji su plaćeni da reagiraju.
I to je najveća opasnost od svih.