Bankovni računi Radio-televizije Republike Srpske blokirani su zbog prinudne naplate 5,4 miliona KM koje ovaj entitetski emiter, prema pravosnažnoj sudskoj presudi, mora isplatiti Radio-televiziji Bosne i Hercegovine. Zaposleni sada strahuju za augustovske plate, ali mnogo veće pitanje glasi: kako je bilo moguće da sporni dug prema BHRT-u naraste na približno 105 miliona maraka prije nego što je sistem počeo reagirati?
Računi RTRS-a zamrznuti su još 7. jula, a blokadu je naložio Okružni privredni sud u Banjoj Luci. Iz RTRS-a je sada saopćeno da je zbog toga neizvjesna isplata plata zaposlenima te da je nedavno održano novo ročište nakon kojeg se očekuje odluka o daljnjoj sudbini računa. (Klix.ba)
Na prvi pogled riječ je o finansijskom sporu između dva javna emitera. U stvarnosti, ovaj slučaj pokazuje kako u Bosni i Hercegovini izgleda raspad jednog državnog sistema: zakon postoji, novac se prikuplja od građana, ali ga institucije raspoređuju kako žele, dok sudski postupci traju godinama.
Kada presude konačno stignu, račun se pokušava ispostaviti radnicima i građanima.
Zakon je potpuno jasan
Član 23. Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine propisuje da se prihodi od RTV takse uplaćuju na jedinstveni račun i raspoređuju prema precizno određenim omjerima.
BHRT-u pripada 50 posto, dok Radio-televiziji Federacije BiH i Radio-televiziji Republike Srpske pripada po 25 posto prikupljenog novca. Zakon također propisuje da se raspodjela mora izvršiti odmah i bez obzira na način na koji je taksa prikupljena. Tekst zakona objavljen je i na stranici RTRS-a.
Dakle, ne postoji pravna dilema o tome koliko kome pripada. Problem je što se propisani sistem godinama ne primjenjuje.
Prema navodima BHRT-a, RTRS je 2017. godine prestao prebacivati državnom emiteru pripadajući dio RTV takse prikupljene na teritoriji Republike Srpske. Dug je nakon toga nastavio rasti i premašio 100 miliona KM.
Do kraja 2025. godine iznosio je približno 104 miliona, dok se tokom 2026. približio iznosu od 105 miliona KM. U aprilu je donesena prva pravosnažna presuda kojom je RTRS obavezan isplatiti BHRT-u 5,4 miliona KM i troškove postupka.
Umjesto dobrovoljne isplate dosuđenog iznosa, došlo je do izvršnog postupka i blokade računa.
Gdje je završio novac građana?
Ovo je pitanje na koje javnost još nema potpun odgovor.
RTV taksa nije dobrovoljna donacija niti prihod koji emiter može raspoređivati prema vlastitim političkim ili poslovnim procjenama. To je zakonom propisana obaveza građana i namjenski javni prihod.
Ako je novac prikupljen, a zakonom određeni dio nije prebačen BHRT-u, potrebno je javno pokazati koliko je ukupno naplaćeno, kako je novac potrošen i ko je donosio odluke o njegovom zadržavanju.
Odgovornost se ne može završiti objašnjenjem da je novac u međuvremenu potrošen na program, plate ili druge potrebe RTRS-a. Rukovodstvo javnog emitera nema pravo samostalno mijenjati zakon, čak ni kada smatra da je postojeći model raspodjele nepravedan.
Zakoni se mijenjaju u parlamentarnoj proceduri, a ne tako što ih javna ustanova prestane primjenjivati.
U ozbiljno uređenoj državi, zadržavanje desetina miliona maraka koji pripadaju drugoj javnoj instituciji izazvalo bi hitne finansijske kontrole, reviziju poslovanja i utvrđivanje pojedinačne odgovornosti. U Bosni i Hercegovini bilo je potrebno gotovo devet godina da se dođe do prve prinudne naplate.
RTRS uzvraća presudom od 17,7 miliona KM
Priča ipak nije potpuno jednostrana.
Viši privredni sud u Banjoj Luci u maju je donio i pravosnažnu presudu prema kojoj BHRT mora isplatiti RTRS-u više od 17,7 miliona KM. Dug se odnosi na korištenje fiksnih radioveza, pripadajuće kamate, raspodjelu prihoda od marketinga i troškove postupka. (Euronews BiH)
BHRT je izrazio nezadovoljstvo obrazloženjem te presude, ali pravosnažne odluke moraju se izvršavati bez obzira na to kome politički ili finansijski odgovaraju.
Postojanje obaveze BHRT-a prema RTRS-u, međutim, ne poništava zasebnu obavezu RTRS-a da državnom emiteru uplati zakonom određeni dio RTV takse. Upravo suprotno: međusobne tužbe i višemilionske presude najbolje pokazuju da javni RTV sistem više praktično ne postoji.
Umjesto zajedničkog sistema naplate, raspodjele novca, proizvodnje programa i korištenja infrastrukture, imamo tri emitera koji posluju kao zaraćene kompanije i svoje odnose uređuju pred sudovima.
BHRT je godinama ostavljan da tone
Dok je potraživanje prema RTRS-u raslo, BHRT je gomilao vlastite dugove.
Prema podacima koje je BHRT objavio u februaru 2026. godine, njegove obaveze uključivale su približno 56 miliona KM za poreze i doprinose, deset miliona za PDV, 22 miliona prema Evropskoj radiodifuznoj uniji, dva miliona prema Elektroprivredi BiH te dodatne dugove za plin i prema drugim dobavljačima. (BHRT)
Zaposlenima godinama nisu redovno uplaćivani doprinosi, plate su kasnile, oprema je zastarijevala, a mogućnost potpunog prekida emitiranja više puta predstavljena je kao neposredna opasnost.
Vijeće ministara BiH u julu je odobrilo nešto više od tri miliona eura pomoći BHRT-u. Ta intervencija privremeno je ublažila problem, ali nije riješila način finansiranja javnog servisa.
Tako građani dolaze u apsurdnu situaciju da javni sistem plaćaju dva puta: prvo kroz RTV taksu, a zatim kroz budžetske intervencije kojima se saniraju posljedice neraspoređivanja prikupljenog novca.
Prinudna naplata nije napad na Republiku Srpsku
Iz RTRS-a su ranije tvrdili da presuda predstavlja udar na entitetski javni servis. To je politički korisna, ali pravno teško održiva zamjena teza.
Sudsku odluku nije donio BHRT, niti je donesena u Sarajevu. Donio ju je nadležni sud u Banjoj Luci, nakon provedenog postupka.
Izvršenje pravosnažne presude zato se ne može predstavljati kao napad na Republiku Srpsku. Ako bi se prihvatila takva logika, svaka naplata duga od javne institucije mogla bi biti proglašena političkim napadom, a zakoni bi vrijedili samo dok ne ugroze interese aktuelne vlasti.
To, naravno, ne znači da radnici RTRS-a trebaju ostati bez plata. Većina njih nije donosila odluke o raspodjeli RTV takse i ne bi smjela snositi posljedice postupaka upravljačkih struktura.
Podaci sindikata da više od 80 posto zaposlenih u RTRS-u radi za minimalnu platu ili iznos blizu minimalne pokazuju koliko su radnici udaljeni od centara odlučivanja. Njihove egzistencije sada su postale sredstvo pritiska u sporu koji su kreirala rukovodstva i političke strukture.
Nije riječ samo o televiziji
BHRT nije obična komercijalna televizijska stanica koju tržište može ugasiti ako nema dovoljno gledalaca ili oglašivača. Državni javni servis ima zakonske, međunarodne i društvene obaveze koje privatne televizije nemaju.
On proizvodi program za sve građane, nacionalne manjine i dijasporu, čuva ogromnu televizijsku i radijsku arhivu te predstavlja Bosnu i Hercegovinu u međunarodnim radiodifuznim organizacijama.
Njegovo finansijsko iscrpljivanje zato nije samo poslovni problem. Ono slabi jednu od rijetkih institucija čiji bi program trebao obuhvatiti cijelu državu.
Parlamentarna skupština Vijeća Evrope još je ranije upozoravala da bi zatvaranje BHRT-a predstavljalo izuzetno negativan razvoj događaja te da vlast mora osigurati odgovarajuće finansiranje, uredničku nezavisnost i institucionalnu autonomiju javnog servisa. (Vijeće Evrope)
U zemlji podijeljenih političkih i medijskih prostora nije teško zaključiti kome bi odgovaralo nestajanje zajedničkog državnog emitera.
Ko treba odgovarati?
Blokada računa RTRS-a neće riješiti sistemski problem. Može omogućiti naplatu jednog pravosnažno dosuđenog potraživanja, ali iza njega ostaju desetine miliona maraka drugih međusobnih zahtjeva, nefunkcionalan jedinstveni račun i zakon koji se primjenjuje selektivno.
Potrebno je objaviti potpune podatke o naplati i raspodjeli RTV takse od 2017. godine do danas, utvrditi ko je donosio odluke o neprebacivanju sredstava i uspostaviti sistem u kojem se novac automatski raspoređuje prema zakonskim omjerima.
Potrebna je i nezavisna revizija poslovanja sva tri javna emitera. Odgovornost se ne može tražiti samo u Banjoj Luci, dok se istovremeno zanemaruju dugovi, propusti i loše upravljanje unutar BHRT-a ili RTV Federacije BiH.
Najgore rješenje bilo bi da vlast ponovo posegne u budžet, uplati nekoliko miliona maraka i privremeno sakrije problem do naredne blokade.
Pravo pitanje više nije hoće li RTRS isplatiti 5,4 miliona KM. Pravo pitanje je kako je država dozvolila da dug naraste na približno 105 miliona, a da za to godinama niko ne snosi ni političku ni upravljačku odgovornost.
Dok rukovodstva javnih emitera razmjenjuju tužbe, vlasti optužbe, a sudovi presude, građani plaćaju taksu za sistem koji zapravo ne funkcionira.