Defile povodom neustavnog 9. januara još jednom je pokazao suštinski problem Republike Srpske: dok se politički vrh bavi simbolima, zastavama i mitovima, entitet ekonomski, demografski i politički klizi prema marginalizaciji. Gašenje Republike Srpske, ako se nastavi sadašnji kurs, neće biti naglo niti spektakularno – već sporo, administrativno i gotovo neprimjetno.
Nacionalizam kao zamjena za razvoj
Politički narativ RS-a već godinama počiva na istim temama: ugroženost, secesija, prijetnje Sarajevu i sukob s međunarodnom zajednicom. Taj narativ je potrošen, ali i dalje služi kao paravan za izostanak stvarnih politika.
Dok se entitet formalno „brani“, u stvarnosti:
-
nema dugoročne razvojne strategije
-
nema ozbiljnih reformi
-
nema odgovora na demografsku katastrofu
Nacionalizam je postao zamjena za ekonomiju.
Finansijski kolaps bez drame
Republika Srpska danas funkcioniše na ivici fiskalne održivosti:
-
javni dug kontinuirano raste
-
budžetske rupe se krpe kratkoročnim zaduženjima
-
investicija gotovo da nema
-
kreditni rejting je loš, a povjerenje investitora minimalno
Bez ozbiljnog pristupa međunarodnim finansijskim institucijama – koje vlast RS-a redovno vrijeđa – entitet se sve više oslanja na unutrašnje rezerve koje ne postoje.
Odlazak ljudi = kraj sistema
Najrazorniji proces nije dug, već odlazak stanovništva. RS gubi:
-
radno sposobno stanovništvo
-
mlade obrazovane ljude
-
stručnjake u zdravstvu, obrazovanju i tehničkim profesijama
Institucije ostaju prazne, sistemi se održavaju inercijom, a javni sektor postaje sam sebi svrha. Entitet bez ljudi ne treba ukidati – on se sam ugasi.
Srbija više nije oslonac, već teret
Podrška iz Srbija svela se gotovo isključivo na političku liniju Srpska napredna stranka i simboličke gestove Aleksandar Vučića.
U realnosti građani Srbije RS sve češće doživljavaju kao ekonomski i politički uteg. Mit o „matičnoj zemlji“ sudara se s realnošću – Srbija ima vlastite duboke probleme i sve manje strpljenja za avanture preko Drine.
Dodikova iskrena izjava koja sve otkriva
Milorad Dodik je nedavno, gotovo nehotično, rekao ključnu stvar: da međunarodna zajednica Bosnu i Hercegovinu posmatra kao „svetu kravu kojoj niko ništa ne smije“.
To nije izraz snage RS-a – to je priznanje nemoći. Priznanje da:
-
međunarodni okvir postoji
-
granice su zacementirane
-
jednostrani potezi nemaju podršku
Drugim riječima: igra je završena, samo se još glumi da traje.
Probosanske snage: spore, ali legitimirane
Stranke iz Federacije BiH, iako često neefikasne, imaju ono što RS nema:
-
međunarodni legitimitet
-
institucionalnu podršku
-
kompatibilnost s EU i NATO okvirom
One su do sada bile uglavnom reaktivne – gasile požare koje je palila politika RS-a. Onog trenutka kada pređu u proaktivnu fazu – prostor za političko manevrisanje RS-a će se dramatično suziti.
Kako se entitet gasi bez formalnog ukidanja
Republika Srpska neće nestati dekretom. Ona će:
-
izgubiti fiskalnu autonomiju
-
ostati bez kadra
-
biti zaobiđena u investicijama
-
svesti se na administrativni okvir bez stvarne moći
To je tiho gašenje – najopasnija i najnepovratnija forma nestajanja.
Iluzija Trumpa kao spasa
Posebno jalova pokazuje se računica Milorad Dodika da će promjena administracije u Washingtonu ili politika Donald Trumpa donijeti preokret u korist secesije RS-a. Trumpa Republika Srpska ne zanima – ni politički, ni ekonomski, ni strateški. Njegovi interesi su transakcijski i usmjereni ka velikim silama, globalnim trgovinskim odnosima i američkoj unutrašnjoj politici. Podrška međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini dio je šireg američkog kontinuiteta koji se ne mijenja jednim mandatom, retorikom ili lobiranjem iz Banje Luke. Drugim riječima, Dodikova nada da će Trump „razbiti BiH“ nije geopolitika, već zabluda: Washington nema interes da destabilizira Balkan, a još manje da podrži secesiju entiteta koji je duboko finansijski zavisan, međunarodno izoliran i politički neodrživ.
Zaključak: kraj politike, ne nužno teritorije
Problem Republike Srpske nije u njenom postojanju, već u politici koja je vodi. Entitet koji se decenijama bavi prošlošću, dok mu budućnost odlazi autobusima za Njemačku, ne treba rušiti – on se sam urušava.
Kada nacionalizam prestane hraniti budžet, a simboli zamijeniti radna mjesta, ostaje samo jedno pitanje:
Ko će još ostati da brani entitet koji više ne nudi život?