Prije tačno 837 godina, 29. augusta 1189, bosanski ban Kulin izdao je povelju dubrovačkom knezu Krvašu i njegovim građanima. Garantovao im je slobodu kretanja, trgovanja i zaštitu na području kojim je vladao.
U dokumentu nije morao objašnjavati postoji li Bosna. Nije pregovarao o njenom imenu, tražio saglasnost susjeda niti dokazivao pravo na vlastitu zemlju. Predstavio se jednostavno i nedvosmisleno:
„Ja, ban bosanski Kulin…“
Osam stoljeća kasnije, u državi koja ima zastavu, granice, međunarodno priznanje i članstvo u Ujedinjenim nacijama, političari nas svakodnevno uvjeravaju da Bosna i Hercegovina ne može opstati. Govore da je privremena, vještačka i nametnuta zajednica. Njenu historiju pokušavaju započeti 1995. godine, kao da je nastala potpisom u američkoj vojnoj bazi.
Povelja Kulina bana ruši takvu propagandu jednim jedinim datumom.
Bosna nije nastala u Daytonu. Dayton je zaustavio rat i uredio sadašnji ustavni poredak države čija je međunarodna državnost obnovljena mnogo ranije, a čije ime i politička tradicija traju stoljećima.
Dokument zemlje koja je znala šta želi
Povelja je prvenstveno bila praktičan državni dokument – trgovački sporazum kojim su uređivani odnosi Bosne i Dubrovnika.
Upravo je u tome njena najveća vrijednost.
Bosna iz 1189. godine nije predstavljena kao mit, legenda ili romantična priča napisana stoljećima kasnije. Pred nama je zemlja koja ima vladara, teritorij, službenike, pisara, diplomatsku komunikaciju i sposobnost da stranim trgovcima garantuje sigurnost.
Ban Kulin Dubrovčanima obećava da se mogu kretati i trgovati „kuda ja vladam“. Garantuje da im njegovi službenici neće činiti nasilje i da će im pružiti pomoć.
Takva obećanja može davati samo vlast koja smatra da ima kontrolu nad prostorom i odgovornost za poštovanje dogovora.
Zbog toga se Povelja često naziva rodnim listom Bosne, iako Bosna nije rođena 1189. godine. Njeno ime zabilježeno je i ranije. Povelja je, međutim, najstariji sačuvani bosanski državni i diplomatski dokument, materijalno svjedočanstvo da je srednjovjekovna Bosna već tada bila uređena politička zajednica sposobna uspostavljati odnose sa susjedima.
Akademski rad objavljen u Godišnjaku Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH pokazuje i izuzetan značaj Povelje za proučavanje jezika u Bosni 12. stoljeća.
To nije naknadno napisana nacionalna legenda. To je dokument sa datumom, potpisnikom, sadržajem i jasnom političkom porukom.
U Kulinovoj Bosni trgovci su bili sigurniji nego što su danas građani od politike
Tekst Povelje govori o prijateljstvu, povjerenju, slobodi kretanja, trgovini i zaštiti od samovolje vlasti.
U tome se nalazi i bolna usporedba sa savremenom Bosnom i Hercegovinom.
Kulin ban je prije 837 godina shvatao da zemlja napreduje kada ljudi mogu slobodno dolaziti, kretati se, trgovati i osjećati se sigurno. Današnji političari opstaju proizvodeći strah, podižući granice među ljudima i uvjeravajući građane da im je prvi komšija veća prijetnja od korupcije, siromaštva i odlaska mladih.
Kulin je Dubrovčanima obećao da im njegovi službenici neće činiti silu. Danas građani moraju strahovati upravo od ljudi povezanih s institucijama, partijama i javnim preduzećima.
Srednjovjekovni vladar razumio je važnost povjerenja za ekonomiju. Savremena vlast zemlju je pretvorila u prostor pravne nesigurnosti, političke ucjene, namještenih tendera i stranačkog zapošljavanja.
Povelja je zato mnogo više od starog komada pergamenta. Ona je neugodno ogledalo današnjoj vlasti.
Pokazuje da se prije osam stoljeća na ovom prostoru razmišljalo o slobodnoj trgovini, sigurnosti putnika i odgovornosti vlasti, dok se današnja politika još bavi pitanjem može li Bosna uopšte postojati.
Postavili bismo spomenik, ali ne možemo usvojiti zajednički praznik
Povodom godišnjice u Sarajevu je predstavljen projekt spomenika „Kulin, ban bosanski“, autora akademskog kipara Adisa Lukača. Predloženo je da spomenik bude postavljen ispred Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Projekt ima snažnu simboličku vrijednost. Bosna i Hercegovina treba njegovati uspomenu na svoje srednjovjekovne vladare, pismenost i državnu tradiciju. Kulin ban zaslužuje vidljivo mjesto u glavnom gradu.
Ali spomenik nije dovoljan.
Historija ne smije biti svedena na bronzanu figuru pred kojom će političari jednom godišnje održati govor i fotografisati se. Kulin ban i njegova Povelja moraju dobiti mjesto u obrazovanju, kulturi i državnom kalendaru.
Historičar Admir Lisica predložio je da 29. august postane državni praznik, navodeći njegov diplomatski i državnički značaj. FENA je prenijela inicijativu, dok je Bošnjačka zajednica kulture 2019. godine taj datum ustanovila kao Dan bosanske pismenosti.
To je opravdan prijedlog.
Problem je što bi i Povelja, koja pripada historiji zemlje i svih njenih građana, u današnjoj političkoj atmosferi vjerovatno bila proglašena „bošnjačkim projektom“.
U tome se najbolje vidi uspjeh nacionalističke politike. Sve što potvrđuje zajedničku historiju Bosne pokušava se svesti na vlasništvo samo jednog naroda. Srednjovjekovna Bosna postaje politički problem jer njeno postojanje ne odgovara savremenim projektima koji ovu zemlju predstavljaju kao slučajnu zajednicu tri odvojena nacionalna prostora.
Kulin ban nije bio savremeni Bošnjak, Srbin ili Hrvat, jer današnje nacionalne identitete ne možemo jednostavno preslikavati u 12. stoljeće. Ali je bio bosanski ban, a njegov dokument pripada historijskom naslijeđu Bosne i Hercegovine.
Priznati tu činjenicu ne znači oduzeti bilo šta Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Naprotiv, znači prihvatiti da sva tri naroda, zajedno s ostalim građanima, žive u zemlji čija je prošlost starija od njihovih savremenih političkih sukoba.
Bosni osporavaju prošlost da bi joj oduzeli budućnost
Tvrdnja da je Bosna i Hercegovina „vještačka država“ nije obična historijska greška. Ona ima jasnu političku svrhu.
Ako uvjerite ljude da država nikada nije stvarno postojala, lakše ćete ih uvjeriti da nema pravo ni na budućnost. Ako njenu historiju svedete na Dayton, onda njen opstanak možete predstaviti kao privremeni međunarodni eksperiment. Ako izbrišete srednjovjekovnu Bosnu, ZAVNOBiH, referendum i kontinuitet državnog imena, ostaje samo priča o tri naroda koja su navodno prisiljena živjeti zajedno.
To je temelj politike razgradnje Bosne i Hercegovine.
Naravno, današnja BiH nije ista država kao srednjovjekovna Bosna. Između njih nema jednostavnog, neprekinutog institucionalnog kontinuiteta kakav ponekad proizvodi romantična nacionalna historiografija. Mijenjali su se vladari, granice, carstva, sistemi i društva.
Ali historijski diskontinuiteti nisu posebnost Bosne. Gotovo sve evropske države prošle su kroz nestanke, okupacije, promjene granica i političkih uređenja.
Niko zbog toga ne tvrdi da Francuska, Poljska, Mađarska ili Srbija nemaju pravo pozivati se na svoju srednjovjekovnu historiju. Samo se od Bosne traži da se odrekne vlastite prošlosti kako bi dokazala da nije „nacionalistička“.
Bosna ne mora izmišljati hiljadugodišnji kontinuitet savremene države. Dovoljna je istina: njeno ime, politička posebnost i državna tradicija postojali su stoljećima prije Daytona, Austro-Ugarske i Osmanskog carstva.
Povelja Kulina bana jedan je od najčvršćih dokaza te istine.
Original je izvan Bosne, a svijest o njemu još dalje
Od tri poznata primjerka Povelje, dva se čuvaju u Dubrovniku, dok se primjerak koji dio historičara smatra originalom nalazi u Sankt Peterburgu. U Bosni i Hercegovini nalazi se kopija.
Taj podatak ima gotovo savršenu simboliku.
Najvažniji dokument bosanske srednjovjekovne državnosti nije u Bosni, kao što ni briga o velikom dijelu kulturnog naslijeđa nije među prioritetima bosanske vlasti.
Država koja se neprestano brani od osporavanja vlastitog postojanja nema ni ozbiljnu, dugoročnu strategiju predstavljanja svoje historije. Godišnjice se obilježavaju prigodnim programima, govori se ponavljaju, a nakon toga sve ponovo tone u političku svakodnevicu.
Koliko učenika može objasniti šta zapravo piše u Povelji? Koliko ih zna da ona nije pjesma, legenda ili crkveni tekst, nego pravni i diplomatski dokument? Koliko škola 29. august obilježava kao važan datum zajedničke kulturne i političke historije?
Još važnije: uče li djeca u Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru istu osnovnu činjenicu – da je Kulin bio ban Bosne i da je Povelja dokument srednjovjekovne bosanske države?
Ako odgovor zavisi od nastavnog plana, entiteta ili kantona, onda problem nije u nedostatku historijskih izvora. Problem je u političkoj odluci da se djeci ponude tri međusobno suprotstavljene prošlosti.
Država se ne čuva samo govorima
Bosna i Hercegovina neće biti odbranjena samo dokazivanjem da je postojala prije 837 godina.
Historija daje pravo na pamćenje, ali funkcionalnost države mora se dokazivati danas.
Nije dovoljno pozivati se na Kulina bana dok građani čekaju mjesecima na ljekarski pregled, mladi odlaze, institucije su zarobljene, a političari javni novac tretiraju kao stranačku imovinu. Nije dovoljno govoriti o staroj državnosti ako savremena država nije sposobna zaštititi radnika, kazniti korupciju i osigurati jednakost pred zakonom.
Najbolji odgovor onima koji tvrde da je Bosna nemoguća nije samo stari dokument. To je uređena, pravedna i funkcionalna država u kojoj ljudi žele živjeti.
Ali ni historiju ne treba prepustiti onima koji je falsifikuju.
Povelja Kulina bana danas nam govori dvije važne stvari. Prva je da Bosna nije nastala tuđom odlukom 1995. godine. Druga je da državnost bez odgovorne vlasti, pravne sigurnosti i povjerenja građana može ostati samo simbol.
Prije 837 godina bosanski vladar obećao je stranim trgovcima sigurnost, slobodu i zaštitu „bez ikakve zle primisli“.
Današnja Bosna svojim građanima duguje isto.
Zato 29. august treba biti mnogo više od godišnjice za historičare i kulturna društva. Treba postati državni praznik i dan na koji ćemo se prisjetiti ne samo koliko dugo Bosna postoji nego i kakva bi trebala biti.
Jer Povelja ne dokazuje samo da je Bosna imala prošlost.
Ona nas obavezuje da joj osiguramo budućnost.