Imamo li mi obavještajnu službu?! Ako imamo, kako je moguće da nije imala informacije da 150 huligana organizovano dolazi u Tuzlu da izazove haos? I još važnije pitanje koje se nameće samo od sebe: šta ako nam sutra ovako uđe 150 terorista?
Ako obavještajni sistem Bosne i Hercegovine ovakvu stvar nije vidio, onda govorimo o teškom institucionalnom sljepilu. Ako ju je vidio, ali nije reagovao, onda govorimo o još opasnijem problemu – svjesnom ignorisanju prijetnje po sigurnost građana. Treće opcije nema.
Godinama se u ovoj zemlji banalizira nasilje navijačkih grupa, huligana i raznih manijaka. Uvijek ista priča: „to su navijači“, „to je rivalstvo“, „to je Balkan“. Ali kada se 150 ljudi organizuje, koordinira, prelazi udaljenosti, dolazi s palicama, šipkama i jasnom namjerom da napadne drugu grupu – to više nema nikakve veze sa sportom. To je sigurnosni rizik. Tačka.
Posebno je alarmantno što se sve dešava u vremenu u kojem se Evropa i region suočavaju s realnim sigurnosnim prijetnjama. U svijetu u kojem se terorističke ćelije razotkrivaju zbog komunikacija, kretanja i obrazaca ponašanja, mi očigledno nismo u stanju da registrujemo ni masovno kretanje huliganske grupe ka jednom gradu. I onda se svi ponašamo kao da je problem riješen time što je policija, nakon krvavog haosa, privela dio učesnika.
Policija ne može i ne smije biti prva linija odbrane od ovakvih prijetnji. Policija dolazi kada je kasno, kada je neko već prebijen, kada su glave razbijene, kada se puca po naselju. Obavještajna služba postoji upravo zato da do toga ne dođe. Da se prepozna obrazac, da se procijeni rizik, da se na vrijeme upozore nadležne institucije.
Zato je pitanje iz uvoda ključno i ne smije se relativizirati: šta ako sljedeći put ne dođe 150 huligana, nego 150 ljudi sa mnogo ozbiljnijim namjerama? Ako danas nismo u stanju da spriječimo organizovani navijački pohod, kakvu garanciju iko ima da sutra možemo spriječiti nešto daleko opasnije?
Ovdje se ne radi o Torcidi, Delijama, Tuzli ili jednom incidentu. Radi se o povjerenju građana u državu. O osjećaju sigurnosti. O tome da li institucije postoje samo na papiru ili stvarno rade svoj posao. Jer država koja ne vidi prijetnju dok se ne pretvori u haos – nije država koja štiti svoje građane, nego država koja ih prepušta slučaju.
I zato je krajnje vrijeme da neko jasno, javno i odgovorno odgovori na jednostavno pitanje: kako je ovo bilo moguće? I još važnije – šta će se konkretno promijeniti da se više nikada ne ponovi? Jer ako odgovor izostane, sljedeći put možda nećemo imati luksuz da govorimo samo o huliganima.