Da rat protiv mafije nikada ne prestaje, dokazuje ovotjedno uhićenje Mattea Messine Denara, šefa sicilijanske Cose nostre koji je bio u bijegu 30 godina. Najtraženiji mafijaški boss, čiji je nadimak Diabolik, povezuje se s ubojstvom uglednih antimafijaških tužitelja Giovannija Falconea i Paola Borsellina 1992. te niza drugih zločina.
Čitava Italija pozdravila je Denarovo uhićenje jer se mafija tokom svoje gotovo dvostoljetne povijesti toliko osilila da je utjecala na javne poslove, odlučivala na izborima, pa čak i diktirala cijene proizvoda. Donosimo priču o Cosi nostri, moćnoj zločinačkoj organizaciji koja je stvorila zastrašujući poslovni model što su ga usvojile kriminalne skupine širom svijeta.
Nastanku Cose nostre teško je ući u trag jer su mafijaši vrlo tajnoviti i ne vode arhiv, osim onog koji uključuje dugovanja. No pouzdano se zna da su prilike za nastanak i razvoj mafije postale pogodne početkom 19. stoljeća, kada je Sicilija pod vlašću Burbonaca bila zanemarena i prepuštena sama sebi. Odsutnost autoriteta države dovela je do samoorganiziranja sicilijanskih veleposjednika koji su u svoju službu uzeli zločinačke bande što su terorom i brutalnim odmazdama pokoravale poljodjelce na apsolutnu poslušnost.
To su bili prvi znakovi rađanja reketarenja koje će u budućnosti, s ostalim kriminalnim djelatnostima, postati zaštitni znak i glavni izvor prihoda Cose nostre. Skupina je s godinama postajala sve utjecajnija i autoritativnija kriminalna organizacija koja je branila svoje interese na raznim poljima, pa otuda i njezin naziv Cosa nostra, odnosno ‘naša stvar’. S vremenom je Cosa nostra u svoje aktivnosti uključila razbojništva, a kako su se širile njezine djelatnosti, uspostavljena je i specifična hijerarhijska struktura koja se sastoji od skupina – tzv. obitelji, odnosno klanova, koje su podređene ‘kumu’, odnosno padrinu. Među najutjecajnijim obiteljima su Inzerillo, Graviano i Denaro, kojoj pripada i nedavno uhićeni superboss Matteo Messina Denaro.
Godine 1984. mafijaški doušnik Tommaso Buscetta objasnio je tužiteljima zapovjednu strukturu tipičnog klana. Klan vodi šef (capofamiglia ili rappresentante), kojemu pomaže podšef (capo bastone ili sotto capo) i kojeg nadzire jedan ili više savjetnika (consigliere). Pod njegovim su zapovjedništvom skupine (decina) od desetak vojnika (soldati, operai ili picciotti). Svaku decinu vodi capodecina.
Kazna – metak i kamen u usta
Svaka obitelj ima utjecaj na određeni teritorij koji se može sastojati od nekoliko ulica pa do čitave provincije. Te obitelji preuzele su na sebe nadležnost za sporove kojima se država, u pravilu, ne bavi pa su tako znale natjerati mladića da oženi djevojku koja je zatrudnjela s njime. Ako bi mladić odbio, čekala bi ga smrt jer se nije htio pokoriti odluci mafije. Djelovanje Cose nostre je i inače obilježeno neprijateljstvom prema državnim vlastima i organima gonjenja, a svaki onaj tko bi odao tajnu o mafijaškim akcijama i time prekršio zakon šutnje – omertu – bio bi kažnjen smrću. Ubijenom bi se tradicionalno stavio kamen u usta (sasso in bocca) kao opomena svima onima koji bi prekršili taj nepisani zakon.
Cosa nostra ne trpi nikakvu konkurenciju pa je s vremenom na Siciliji počistila sav sitni kriminal koji dotad nije bio pod njezinom kontrolom. Onaj koji plaća zaštitu (pizzo) može biti siguran da će Cosa nostra sustići onoga koji se drznuo opljačkati njihovog štićenika, a plijen biti vraćen. Pritom mafija nema skrupula prema dobi i spolu pa je nerijetko znala likvidirati i maloljetne prijestupnike koji su se usudili izazvati ‘časne ljude’, kako se između sebe nazivaju pripadnici Cose nostre. Talijanski senator Leopoldo Franchetti još je 1879. opisao sicilijansku mafiju kao industriju nasilja u kojoj Cosa nostra djeluje kao ‘jamac povjerenja’ kod kojeg Sicilijanci traže arbitražnu pomoć u sporovima svih mogućih vrsta.
Mafijaši su se umiješali u politiku još u 19. stoljeću, tjerajući glasače da glasaju za kandidate koje su favorizirali. U tom razdoblju u povijesti samo je mali dio stanovništva Sicilije mogao glasati, tako da je jedan mafijaški šef mogao kontrolirati znatan dio biračkog tijela i imati značajnu političku moć. Time su pridobili partnere u vrhu politike i počeli ih koristiti kao saveznike da bi izbjegli kazneni progon. Ta sprega kriminala i visoke politike egzistira i danas.
Duce protiv Cuccia
Fašistički vođa Benito Mussolini pokrenuo je 1925. kampanju za uništenje mafije i uspostavu fašističke kontrole nad sicilijanskim načinom života u koji je Cosa nostra duboko utisnuta. Kako bi pridobio Sicilijance, Mussolini se sastao s mafijaškim šefom Francescom Cucciom, a on je bio iznenađen Mussolinijevom policijskom pratnjom. Legenda kaže da je Cuccio šapnuo Mussoliniju na uho da mu ne trebaju policajci i da je pod njegovom zaštitom. Duce je odbio Cucciovu protekciju, što je mafijaški šef doživio kao uvredu pa je naredio građanima da ne prisustvuju Mussolinijevu govoru. Mussolini se osjećao poniženim pa je Cucciova neoprezna primjedba ušla u povijest kao katalizator njegova rata protiv Cose nostre.
Mussolini je, naime, oformio posebne odrede karabinjera koji su počeli uhićivati pripadnike Cose nostre, a kako bi ih primorali na predaju, uzimali bi njihove obitelji kao taoce, rasprodavali bi njihovu imovinu ili im javno poklali stoku. Zbog Mussolinijeva terora nad mafijaškim terorom mnogi su pripadnici Cose nostre pobjegli u Sjedinjene Države te su među brojnim talijanskim useljenicima uspostavili modus operandi iz domovine. Core business im je bilo reketiranje, uz rješavanje sporova među kriminalcima te organiziranje i nadzor nezakonitih poslova i transakcija.
Mafijaši koji su izbjegli Mussolinijevu osvetu i ostali na Siciliji dodvorili su se američkim snagama koje su oslobodile otok prikazujući se kao protivnici fašizma i komunizma pa su ih Amerikanci u zabludi postavili za gradonačelnike. Kako su sicilijanski gradovi bili teško oštećeni u savezničkim bombardiranjima, otok je, a posebice njegov glavni grad Palermo, doživio građevinski procvat u kojem je mafija vidjela poslovnu priliku. Građevinske tvrtke koje nisu bile povezane s mafijom bile su prisiljene plaćati novac za zaštitu, a mafija je koristila najjeftinije materijale, one ispod svih standarda, jer je znala da se nitko od domaćeg stanovništva neće usuditi dovesti u pitanje bespravnu gradnju. Mafijaške organizacije navodno i danas u potpunosti kontroliraju građevinski sektor u Palermu – kamenolome, tvrtke za čišćenje gradilišta, tvornice cementa, skladišta metala za građevinsku industriju, veletrgovce sanitarnim uređajima i slično.
Na popisu suradnika bio i sedmerostruki talijanski premijer
Nakon što je Sicilija obnovljena Cosa nostra je preuzela kontrolu nad trgovinom droge i cigareta. Kako se radilo o unosnim poslovima koji su uključivali druge mafijaške organizacije iz Italije, ali i šire, neminovno je došlo do krvavih obračuna u kojima su nerijetko stradavali obični građani. Nasilno rivalstvo izazvalo je nacionalni bijes pa je Rim morao reagirati masovnim uhićenjima mafijaša. Od 1969. pa sve do početka 80-ih godina Cosa nostra bila je gotovo na koljenima, ali je svjetska potražnja za heroinom bila tolika da mafija nije mogla propustiti takvu priliku. Bossovi su uskoro preselili posao u SAD te su držali 80 posto ukupne trgovine heroinom koji se dijelio uličnim dilerima iz pizzerija u vlasništvu mafije, a prihodi su se pretakali u zarade restorana kroz tzv. pizza connection.
U tom poslu isticao se klan Corleonesi, čiji je šef Luciano Leggio pokrenuo kampanju za dominaciju Cose nostre i njezine trgovine narkoticima. Corleonesi su podmitili siromašne klanove Palerma i potajno regrutirali nove članove, a istovremeno su svojim zloglasnim metodama ušutkavali novinare i sve one koji bi se usudili suprotstaviti. Dio političara su pak potkupili, a među njima je navodno bio i sedmerostruki talijanski premijer Giulio Andreotti, no na sudu je ipak oslobođen svih optužbi. Frustracije zbog nemoći države u borbi protiv mafije bile su tolike da su se prilikom pogreba jednog policajca, ubijenog u srazu s mafijom, njegovi kolege međusobno potukli optužujući se između sebe za neučinkovitost.
Ipak, sredinom 80-ih na antimafijašku scenu stupaju suci istražitelji Giovanni Falcone i Paolo Borsellino te su započeli kampanju protiv Cosa nostre. Prijelomni trenutak u njihovoj istrazi bilo je uhićenje Tommasa Buscette, mafijaša koji je odlučio postati doušnik u zamjenu za zaštitu od klana Corleonesi, a koji je već ubio mnoge njegove prijatelje i rođake. Drugi mafijaši slijedili su Buscettin primjer pa su Falcone i Borsellino prikupili dovoljno dokaza i organizirali suđenje koje je trajalo od veljače 1986. do prosinca 1987. Održano je u bunkeru – sudnici posebno izgrađenoj za tu priliku – te je suđeno 475 mafijaša, od kojih je njih 338 i osuđeno. Te osude potvrdio je u siječnju 1992. talijanski Vrhovni sud i smatra se da je to najznačajniji proces ikada protiv sicilijanske mafije, kao i najveći proces u svjetskoj povijesti.
Skoro pola tone dinamita za suca Falconea
No mafija je žestoko uzvratila. Kada je najviši sud potvrdio presude, sudac Falcone je ubijen s 400 kilograma TNT-a postavljenog ispod autoceste u blizini Capacija na Siciliji. Borsellino je također poginuo u eksploziji automobila bombe oko dva mjeseca nakon Falconea. Atentati su doveli do javnog negodovanja i masovne vladine akcije koja je rezultirala uhićenjem bossa Salvatorea Riine u siječnju 1993. Pojavljivalo se sve više i više doušnika, ali su mnogi platili visoku cijenu svoje suradnje, najčešće ubojstvima najbližih rođaka.
Nakon Riinina uhićenja Cosa nostra naredila je brojne terorističke napade kao upozorenje njezinim članovima da ne svjedoče. Napadnuta su turistička mjesta, crkve, ulice i trgovi u Firenzi, Milanu i Rimu, a poginulo je deset osoba te je njih 93 teško ozlijeđeno. Počinjena je ozbiljna šteta kulturnoj baštini poput Galerije Uffizi. Izbor da se napadnu kulturne i crkvene mete djelomično je bio destabilizirati vladu, ali i zato što je mafija smatrala da je Rimokatolička crkva ukinula nepisanu politiku nepristranosti prema tradicionalnom organiziranom kriminalu u južnoj Italiji.
Zatvoreni šefovi Cose nostre trenutno su podvrgnuti strogim kontrolama svojih kontakata s vanjskim svijetom, čime je ograničena njihova sposobnost da vode svoje operacije iza rešetaka. Do kasnih 1990-ih oslabljena Cosa nostra morala je većinu ilegalne trgovine drogom prepustiti kriminalnoj organizaciji ‘Ndrangheta iz Kalabrije, a koja danas kontrolira 80 posto kokaina uvezenog u Europu. Onaj dio Cose nostre koji je još uvijek na slobodi nastavio je s unosnim građevinskim i komunalnim poslovima, a profitirao je i za vrijeme migrantske krize zahvaljujući sicilijanskoj blizini Africi.
Zanimljivo je to da ubojstva u pravilu izvode pripadnici organizacije. Vrlo rijetko Cosa nostra posegne za outsourcingom i regrutira ‘vanjskog dobavljača’ za samo jedan posao, a takvi najamnici mogu vrlo brzo biti eliminirani jer postaju potrošna roba koja previše zna i nije dio obitelji. Također, indikativan je podatak o tome da je mafijaško nasilje najčešće usmjereno na druge zločinačke obitelji koje se bore za teritorij i posao. Uz to, nasilje je češće u sicilijanskom ogranku Cose nostre nego u onom američkom jer su mafijaške obitelji na Siciliji brojnije, što stvara nestabilniju atmosferu, a postoje i izvješća prema kojima u Cosu nostru ulazi sve više žena te preuzimaju poslove svojih zatvorenih rođaka.
