Kažu da ljubav u politici ne postoji, ali kad pogledaš Draška Stanivukovića kako gleda Milorada Dodika, shvatiš – ima i toga, samo mrvicu izopačeno.
Dok Sud BiH svira kraj i šalje vožda iz Laktaša u političku penziju, Draško stoji u kutu, s maramicom u ruci i tiho pjevuši:
“Odlaziš, odlaziš, rušiš mi sne,
u srcu mom je bolna praznina…”
Nije to više opozicionar. To je čovjek koji je, umjesto da bude Dodikov kritičar, postao njegov dvorski trubadur. Dok je ostatak opozicije šaptao: “Draško, čuvaj obraz”, on je veselo mahao rukom i davao podršku čovjeku koji ga je do jučer šamarao.
I sad, kad gazda pakira kofere iz političkog života, Draško ostaje sam – poput mačka koji se probudio i shvatio da je cijelo vrijeme bio kućni ljubimac pogrešnog domaćina. Dodik odlazi, a s njim odlazi i jedini razlog zašto su ga zvali “korisnim idiotom” – sad ostaje samo “idiot”, bez dodataka.
“Odnosiš sreću, odnosiš sve,
ostavi mi makar sina…”
Pjeva Draško, ko veli, možda ga Igor Dodik primi pod skute.
Politički život bez Dodika za Draška je kao kafić bez Wi-Fi-ja – besmisleno mjesto u kojem niko ne zna zašto još sjediš.
Možda će sada imati vremena da nauči što znači biti opozicija. Ili će samo snimiti album “Moje pjesme, moji Dodici” i krenuti na turneju po Laktašima.
Jer ako je iko znao kako da od protivnika napravi obožavatelja, to je bio Milorad Dodik.
A Draško? On je dokaz da politika nije samo borba ideja – nekad je to i neuzvraćena ljubav.