Retorika Adolfa Hitlera i Benjamina Netanyahua bolno podsjeća da zlo ne izlazi iz mode – samo mijenja uniformu, ciljeve i terminologiju. Rezultat je isti: istrebljenje naroda.
Dok svijet zgraženo posmatra prizore iz Gaze – razrušene bolnice, masovne grobnice i djecu koja umiru od gladi – istovremeno zatvara oči pred jezivom sličnosti između današnjih izjava izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i onih koje je uoči Drugog svjetskog rata izgovarao Adolf Hitler. Dvije epohe, dva naroda, ali ista politička logika: demonizuj čitavu populaciju, proglasi je prijetnjom, oduzmi joj pravo na postojanje – i nazovi to samoobranom.
Retorika koja ubija
Adolf Hitler je tridesetih godina prošlog vijeka tvrdio da su Jevreji „paraziti koji razaraju tijelo njemačkog naroda iznutra“. Njegova propaganda pretvorila je cijeli narod u neprijatelja – u štetočine koje treba ukloniti za dobrobit civilizacije. Završilo je krematorijumima, plinskim komorama i šest miliona mrtvih.
Benjamin Netanyahu, decenijama lider izraelske desnice, koristi gotovo identičnu strategiju okrutnu, ako ne i okrutniju od nacista.
Uvijek isti obrasci
Hitler je tvrdio da Jevreji nikada ne mogu biti dio njemačke nacije. Netanyahu je 2019. rekao: “Izrael nije država svih svojih građana. To je država jevrejskog naroda – i samo njega.”
Hitler je propagirao iseljenje Jevreja, a kada to nije bilo „efikasno“, uveo je „konačno rješenje“. Danas, izraelska vlada usvaja narative koji Palestince opisuju kao “demografsku bombu” i promišlja o “rješenjima” koja isključuju njihovu budućnost na sopstvenom tlu.
Ni Hitler ni Netanyahu ne prave razliku između boraca i civila, između djece i vojnika. Za njih su svi neprijatelji. I dok je svijet, makar deklarativno, osudio nacistički režim, danas najveće sile štite politiku koja proizvodi stotine mrtvih dnevno, razorene gradove i kolektivnu traumu.
Licemjerje globalnog poretka
Oni koji danas izražavaju “zabrinutost” zbog situacije u Gazi, a istovremeno šalju oružje i veto-glasove u UN, nose moralnu odgovornost za ponavljanje historije. Kada međunarodni poredak ne pravi razliku između žrtve i dželata, kada se bombardovanje civila naziva “pravo na samoodbranu”, svijet ulazi u novu mračnu epohu.
Zločin ne prestaje biti zločin zato što ga počini saveznik. Genocid ne postaje prihvatljiv ako se odvija pod modernom retorikom i digitalnim nadzorom. Kada politika jednog naroda završi u poricanju prava drugoga – bilo da se to zove “konačno rješenje” ili “obrana Izraela” – razlika je samo u semantici, a ne u etici.
Gdje je dno?
Od Hitlera do Netanyahua, od plinskih komora do dronova i raketnih sistema, od Jevreja u Varšavskom getu do Palestinaca u Gazi – ista logika dominacije, ista retorika istrebljenja, ista šutnja svijeta.
Ako ne naučimo da prepoznamo uzorke dok se još šire kao plamen, opet ćemo žaliti zakasnjelim minutama šutnje. Historija ne oprašta onima koji su znali – i šutjeli.