Hiljade građana okupile su se danas kod Zemaljskog muzeja BiH, na mjestu gdje je u četvrtak izgubljen jedan mladi život. Još jednom minutom šutnje odali su počast Erdoanu Morankiću.
Saobraćaj je bio obustavljen s obje strane. Građani su stajali u tišini, ali poruka je bila glasna.
Pitanje je samo – gdje ste vi bili?
Lakše je pisati status nego stati na ulicu
Dok su se hiljade ljudi okupljale, dok su studenti, učenici i građani tražili odgovornost, mnogi su ostali kod kuće.
Pisali su statuse. Dijelili ogorčenje. Komentarisali. Lajkali.
Ali nisu došli.
U društvu u kojem tragedije postaju statistika, javna šutnja je saučesništvo. Kritika bez prisustva je komfor. A komfor nikada nije promijenio sistem.
Vlast reaguje samo na pritisak
Sjetimo se – Dan žalosti nije proglašen odmah. Proglašen je tek nakon javnog pritiska.
To nije slučajnost. To je obrazac.
Dobre vlasti nema bez kritike javnosti. Nema odgovornosti bez zahtjeva. Nema promjene bez pritiska.
Ako vlast ne osjeti pritisak građana, nema razloga da mijenja praksu. Institucije se ne pokreću same od sebe. Pokreće ih društvo koje traži odgovore.
Minut šutnje – ali ne i šutnja društva
U 15:40 građani su još jednom minutom šutnje odali počast Erdoanu. Taj minut je bio dostojanstven. Ali poslije tog minuta dolazi ono što je važnije – glas.
Neformalni protesti nisu bili politički miting. Nisu bili partijska predstava. Bili su izraz elementarne potrebe za odgovornošću.
I dok se procjenjivalo da je nekoliko hiljada ljudi od Ambasade SAD-a do muzeja stajalo zajedno, mnogi su iz sigurnosti svojih domova poručivali kako je “sve uzalud”.
Ako ne izađeš, pristaješ
Ovo nije napad. Ovo je poziv na buđenje.
Jer svaki put kada ostanemo kod kuće, kada frustraciju zadržimo u komentaru, poruka sistemu je jasna – možete nastaviti isto.
Ako želimo bolju državu, odgovorne institucije i transparentne istrage, moramo izaći iz digitalne zone komfora.
Kritika koja se ne vidi – vlast je ne osjeti.