Bosna i Hercegovina vjerovatno nije pred neposrednim početkom novog rata. Međutim, ulazi u opasnu fazu u kojoj se ideja razbijanja države ponovo predstavlja kao legitiman politički cilj, dok se nacionalistička mržnja pretvara u dio zabave, folklora i „narodnog veselja“.
Dvije slike iz samo nekoliko dana pokazuju dubinu problema.
U prvoj Milorad Dodik govori da u Republici Srpskoj žive za dan „sve većeg približavanja Srbiji“, osporava autoritet Ustavnog suda BiH i najavljuje borbu protiv odluka visokog predstavnika. U drugoj se masa na vašaru u Bratuncu veseli uz pjesmu „Ne volim te Alija“, čiji stihovi sadrže uvredljive poruke prema Bošnjacima.
Na prvi pogled riječ je o odvojenim događajima. Jedan pripada visokoj politici, drugi vašarskoj zabavi. U stvarnosti, oni su dijelovi istog političkog i društvenog procesa: politički vrh proizvodi narativ o ugroženosti i razdruživanju, a zatim se taj narativ spušta među ljude, gdje mržnja postaje prihvatljiva, zabavna i poželjna.
Problem nije samo pjesma nego politički sistem koji je proizvodi
Prema informacijama portala Vijesti.ba, sporni nastup održan je tokom manifestacije „Makivije Bratunac 2026“, a pjesmu je navodno naručio bivši ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić. Ta tvrdnja još nije nezavisno potvrđena, ali snimci izvođenja pjesme i reakcije publike postoje. Vijesti.ba
Čak i ako se zanemari pitanje ko je pjesmu naručio, ostaje ozbiljniji problem: veliki broj ljudi ne pokazuje nelagodu zbog poruke koja vrijeđa cijeli narod, nego na nju reaguje oduševljenjem.
Takva scena ne govori o svim Srbima niti se smije koristiti za kolektivnu osudu srpskog naroda. Ona, međutim, mnogo govori o političkom i kulturnom ambijentu u kojem se decenijama nije povukla jasna granica između sjećanja na vlastite žrtve i slavljenja mržnje prema drugima.
Civilizacijska razlika ne postoji između Srba, Bošnjaka i Hrvata kao naroda. Ona postoji između onih koji prihvataju sudski utvrđene činjenice, pravo drugih na život i zajedničku državu, i onih koji ratne poruke koriste kao gorivo za političku moć.
Nakon presuđenih zločina očekivala se katarza, a stiglo je poricanje
Bosna i Hercegovina nije društvo koje o zločinima iz devedesetih raspravlja samo na osnovu političkih interpretacija. Međunarodni sudovi utvrdili su činjenice, odgovornost pojedinaca i karakter počinjenih zločina.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su masovna pogubljenja bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici predstavljala genocid. Za zločine počinjene na području Srebrenice pred Tribunalom i njegovim nasljednikom osuđeno je više osoba, uključujući najviše političke i vojne rukovodioce bosanskih Srba. Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove
Očekivalo se da će poslije presuda uslijediti suočavanje s prošlošću. Umjesto toga, u značajnom dijelu političkog prostora Republike Srpske izgrađen je sistem poricanja, relativizacije i pretvaranja osuđenih ratnih zločinaca u nacionalne heroje.
Rezultat tog procesa vidi se u Bratuncu. Kada se poruka mržnje ponavlja dovoljno dugo, ona prestaje izazivati stid. Postaje refren.
Je li Dodik zaista prevario Amerikance?
Tvrdnja da je Dodik „prevario Amerikance“ zvuči uvjerljivo, ali ne može se predstaviti kao potvrđena činjenica jer sadržaj eventualnog dogovora nikada nije u cijelosti objavljen.
Ono što jeste poznato pokazuje izrazito neravnotežan rezultat.
Narodna skupština Republike Srpske povukla je šest zakona kojima se pokušavalo potisnuti djelovanje državnih pravosudnih, izbornih i drugih institucija na teritoriji RS-a. Dodik je formalno napustio funkciju predsjednika RS-a, dok ga je američko Ministarstvo finansija u oktobru 2025. uklonilo sa liste sankcionisanih osoba. Američko Ministarstvo finansija – OFAC
Samo nekoliko mjeseci kasnije ponovo govori o integraciji sa Srbijom, neprihvatanju odluka Ustavnog suda BiH i poništavanju odluka visokog predstavnika. DEPO Portal
Moguća su dva zaključka. Prvi je da je Dodik zaista dao ustupke samo kako bi dobio ukidanje sankcija, nakon čega se vratio staroj politici. Drugi je da je Washington svjesno prihvatio privremeno smirivanje krize, iako je znao da Dodik nije odustao od dugoročnih ciljeva.
Za Bosnu i Hercegovinu nijedna mogućnost nije ohrabrujuća.
Amerika nije potpuno napustila BiH, ali je promijenila prioritete
Bilo bi pogrešno tvrditi da su Sjedinjene Američke Države službeno odustale od teritorijalnog integriteta BiH. Washington formalno i dalje podržava Dejtonski mirovni sporazum i državni suverenitet, dok je predsjedničkom odlukom iz juna 2026. produženo vanredno stanje u vezi sa Zapadnim Balkanom zbog prijetnji suverenitetu država, podrivanja mirovnih sporazuma i korupcije. Federal Register
Ali promjena američke politike ipak je vidljiva.
Nova administracija veći naglasak stavlja na stabilnost koja omogućava američke investicije i „direktan povrat“ za američke kompanije, a manje na dugoročni razvoj institucija. Istovremeno su se pojavili ozbiljni sporovi između Washingtona i evropskih partnera oko budućnosti OHR-a i međunarodnog prisustva u BiH. The Guardian
To ne znači da je Amerika postala saveznik projekta podjele BiH. Znači nešto drugo, možda jednako opasno: očuvanje funkcionalne i demokratske Bosne i Hercegovine više nije samo po sebi dovoljan cilj, nego se sve češće posmatra kroz trgovinu, investicije i kratkoročnu stabilnost.
Problem je što kratkoročna stabilnost kupljena ustupcima nacionalistima obično samo odgađa narednu krizu.
Šta nas zapravo očekuje?
Najvjerovatniji scenarij nije iznenadni početak rata, nego nastavak kontrolisane destabilizacije.
To podrazumijeva nove političke blokade, osporavanje državnih institucija, prijetnje referendumima, kampanje protiv Ustavnog suda i OHR-a te pokušaje da se nadležnosti države postepeno prenesu ili prisvoje na entitetskom nivou.
Druga opasnost je širenje mržnje iz političkog govora u svakodnevni život. Kada političari godinama govore da su drugi narod, država i međunarodne institucije neprijatelji, raste mogućnost lokalnih incidenata, napada na povratnike, vjerske objekte i memorijale.
Treća posljedica bit će ekonomska. Politika stalne krize tjera investitore, mlade i obrazovane ljude. Najveću cijenu Dodikove politike neće platiti Washington, Bruxelles ni Sarajevo, nego stanovnici Republike Srpske, kojima se umjesto boljih plaća, sigurnijih radnih mjesta i kvalitetnijeg zdravstva nudi priča o ugroženosti.
Najopasniji scenarij nastaje ako neki politički ili policijski potez pređe granicu iza koje povlačenje više nije jednostavno. Ratovi ne počinju uvijek zato što ih većina želi. Ponekad počinju zbog pogrešne procjene male grupe ljudi uvjerenih da druga strana neće reagovati.
BiH se više ne smije oslanjati samo na „prijatelje“
Međunarodna zajednica jeste podijeljena, ali nije potpuno nestala. Upravni odbor Vijeća za provedbu mira i dalje navodi da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje, dok EUFOR zadržava mandat za očuvanje sigurnog okruženja. OHR EUFOR
Ipak, BiH ne može svoju budućnost zasnivati na uvjerenju da će strani prijatelji uvijek reagovati na vrijeme.
Državne institucije moraju dokumentovati i procesuirati slučajeve podsticanja nacionalne i vjerske mržnje. Diplomatska mreža BiH mora graditi veze s američkim Kongresom, evropskim vladama, medijima i stručnim centrima, umjesto da se oslanja na povremene sastanke i saopćenja.
Istovremeno, vlasti u Sarajevu moraju shvatiti da korupcija, stranačko zapošljavanje i institucionalni haos slabe kredibilitet odbrane države. Država se ne brani samo govorima o patriotizmu, nego funkcionalnim pravosuđem, profesionalnom policijom, snažnom ekonomijom i povjerenjem građana.
Posebnu odgovornost imaju političke i građanske snage unutar Republike Srpske koje odbijaju nacionalizam. Najsnažniji odgovor Dodikovoj politici ne može doći samo iz Sarajeva. On mora doći i od ljudi u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru i Trebinju koji će javno reći da izolacija, mržnja i secesionizam nisu zaštita srpskog naroda, nego prijetnja njegovoj budućnosti.
Mir nije stanje koje traje samo od sebe
Najveća greška bila bi čekati jedan dramatičan događaj koji će dokazati da je situacija postala opasna. Opasnost se već vidi u postepenom brisanju granice između politike i ekstremizma, između zabave i mržnje, između autonomije entiteta i otvorenog projekta razbijanja države.
BiH možda ne čeka novi rat. Ali ako institucije ostanu slabe, međunarodna politika neodlučna, a nacionalizam nekažnjen, čeka je niz sve ozbiljnijih kriza. Dovoljno je da samo jedna bude pogrešno procijenjena.
Zato snimak iz Bratunca nije samo ružan prizor s vašara, kao što Dodikove izjave nisu samo predizborna galama. Zajedno predstavljaju upozorenje da mir nije naslijeđe koje se ne može potrošiti.
Mir je sistem koji se mora braniti svakog dana.