Sarajevo se voli predstavljati kao grad kulture, senzibiliteta i „posebnog duha“. U praksi, međutim, sve češće svjedočimo potpunom odsustvu osnovnog reda, mjere i odgovornosti. Najnoviji primjer dolazi iz Radićeve ulice, gdje je svjetlosna instalacija sa stihovima pjesme „Da sam ja netko“ legendarnih Indexa – umjesto urbanog ukrasa – prerasla u višednevno uznemiravanje građana.
Ono što je u početku oduševilo prolaznike i turiste, pretvorilo se u noćnu moru za stanare onog trenutka kada je instalacija dobila i zvuk. I to bez ikakvog ograničenja, nadzora ili kontrole. Ista pjesma, isti glas, satima – iz dana u dan.
Stanari tvrde da se muzika emituje svakodnevno od oko 15 do 22:30 sati, neprekidno, u gusto naseljenoj gradskoj ulici. Zvuk je, kako navode, toliko glasan da se ne može prigušiti ni zatvorenim prozorima usred zime. Prodire kroz zidove, remeti mir u stanovima i onemogućava normalan život.
Ovdje više nije riječ o estetici, prazničnom duhu ili ličnom ukusu. Ovo je, kako s pravom upozoravaju stanari, kontinuirano i masovno uznemiravanje. Javna površina pretvorena je u nečiju privatnu pozornicu, a građani u kolateralnu štetu jedne loše ideje.
Posebno zabrinjava potpuni izostanak odgovora institucija. Ko je ovu instalaciju odobrio? Na osnovu koje odluke? Ko kontroliše jačinu zvuka, trajanje emitiranja i posljedice po zdravlje ljudi? Ko snosi odgovornost? Ta pitanja ostaju bez odgovora, dok se građanima poručuje – trpite.
Ako je cilj bio „praznična čarolija“, onda je ona nametnuta bukom umjesto sadržajem. Ako je cilj bio kultura, onda je ona svedena na maltretiranje. Ako je cilj bio urbani senzibilitet, onda je pokazano upravo suprotno.
Najporaznije u cijeloj priči je odnos prema građanima. Kao da je test u pitanju – koliko dugo ljudi mogu trpjeti prije nego što odustanu od prava na mir u vlastitom domu. Kao da se namjerno pomjeraju granice izdržljivosti, jer – može se.
Ovo nije problem jedne ulice. Ovo je simptom šireg haosa u kojem se odluke donose bez ikakve odgovornosti, a „kultura“ se koristi kao alibi za nebrigu. Grad nije kulisa, niti su građani statisti.
Ako ne znamo postaviti granicu ni kod jedne pjesme koja danima trešti u stambenoj ulici – onda se s pravom može postaviti pitanje: može li kod nas išta normalno?