Moj Zukane, pobratime mio,
jesi l’ skoro na Kupresu bio…
Umjesto da ministar odbrane pazi na vojsku, pazi on na intonaciju. Na svadbi, pod šatorom, između sarme i tamburice, zapjevao je ni manje ni više nego Thompsonovu „Moj Ivane“ – ali s dušom, iz petnih žila, kao da brani magistarski rad na temu „Kako pomiriti ustaške note sa državnim funkcijama“.
Jer, šta je BiH ako ne beskonačan kabare? Imamo ministra odbrane koji umjesto odbrane države, brani pravo da zapjeva ideološki repertoar. Zukan Helez, čovjek koji bi trebao biti simbol multietničkog vojnog jedinstva, odlučio je da bude DJ za podjelu.
Ministar kao karaoke zvijezda
Dok vojnici čekaju modernizaciju opreme, dok kasarne prokišnjavaju, ministar pokazuje da je jedina „oprema“ koja mu nedostaje – mikrofon i šator. Koji je đavo s ovim političarima, zašto toliko vole da nariču u mikrofon?!
Ima tu i simbolike – na Kupresu su se nekad ginulo, a danas se na istim mjestu „pobratimilo“ simbolično “U” i petokraka (odnosno crveni karanfil). Zukan je, valjda, htio da pokaže kako BiH nema razloga za brigu: ako nas neko napadne, uvijek možemo računati na svadbarski orkestar i Thompsonov repertoar.
Absurdistan – naša realnost
Kada u zemlji u kojoj se ministarske fotelje dijele kao svadbene koverte, ministar odbrane zapjeva pjesmu jednog od najkontroverznijih balkanskih pjevača, to više nije gaf. To je metafora. To je BiH – država u kojoj su satire i vijesti odavno prestale da se razlikuju.
Jer, ako ministar može bez problema pjevati ustaške pjesme, onda i mi možemo mirne duše zaključiti: naša odbrana se ne mjeri u avionima, helikopterima ili vojnicima, nego u decibelima, odnosno DEBILicima.