Mili Bože, kretena velikoga,
kad se Mile na sliku turi,
na bijelu konju poziraše,
kô da referendum u džepu nosaše.
Pod njim konj se sav u čudu pita:
Kuku meni ko me sjaše i dušu muči,
više ni konjima mira nenadoše!“
Samo to smo čekali! Mile je odlučio da opjeva samog sebe. Ne pero, već četkica i akril stvoriše novo epsko poglavlje: „Laktaški vladar na konju bijelom“, gdje konjski rep ima više smisla nego cjelokupan politički program ovog tajkuna.
Još da je umjesto odijela imao neki oklop i mač, pa da još da ubiva aždahu, ep prostakluka i kiča bi bio potpun.
Mit bez mita
Ova scena pokušava da Mileta predstavi kao junačkog vođu, prkosa i otpora, ali rezultat je nešto između Don Kihota, zajebancije i seljakluka, a aždaha mu je zdrav razum.
Jer ako već hoćeš da budeš epski junak, onda barem idi do kraja – nabaci oklop, uzmi koplje i nađi Šmita! Zajaši Mile konja, pa ravno pred OHR!
Mile bitango, nije junaštvo za sliku, nego za karakter!
Ostaje nada da će konj dobiti makar PR bonus za izdržljivost, jer biti dio ovakve predstave traži i fizičku i moralnu snagu.