Mark Rutte izgubio kičmu i pretvorio NATO u megafon Bijele kuće

Nekada je funkcija generalnog sekretara NATO-a podrazumijevala balansiranje interesa 32 države članice, diplomatsku odmjerenost i nastojanje da se spriječe sukobi. Danas, sudeći prema izjavama Marka Ruttea, sve se češće stiče utisak da je ta funkcija svedena na glasnogovornika Bijele kuće.

Njegova posljednja izjava da su američki napadi na Iran bili “apsolutno neophodni”, izrečena praktično bez ikakve rezerve ili poziva na deeskalaciju, djeluje više kao saopćenje američke administracije nego stav čovjeka koji vodi najveći vojni savez na svijetu.

Gdje je nestala neutralnost?

NATO nije američko ministarstvo odbrane. To je savez suverenih država koje često imaju različite poglede na međunarodne krize.

Zbog toga se od generalnog sekretara očekuje da bude faktor smirivanja, a ne politički navijač jedne strane.

Umjesto da pozove na hitnu diplomatsku inicijativu ili upozori na rizik od širenja rata na cijeli Bliski istok, Rutte je gotovo bezrezervno opravdao vojnu akciju Washingtona.

Takav nastup ostavlja utisak da više ne govori u ime saveznika, nego prvenstveno u ime Donalda Trumpa.

Sve više liči na političkog poslušnika

Posljednjih mjeseci Rutte gotovo u svakom javnom nastupu insistira na porukama koje odgovaraju američkom predsjedniku – od povećanja vojnih izdvajanja evropskih članica do otvorene podrške američkim vanjskopolitičkim potezima.

Naravno da SAD imaju najveći utjecaj unutar NATO-a. To nikada nije bilo sporno.

Ali jedno je uvažavati vodeću ulogu najveće članice, a potpuno drugo bespogovorno prihvatati svaku njenu odluku kao jedinu ispravnu.

Tu razliku ozbiljan međunarodni lider mora znati napraviti.

NATO nije privatni politički projekat

Posebno zabrinjava što se u trenutku kada prijeti otvoreni regionalni rat očekivala odmjerenost, a dobila gotovo bezuslovna podrška vojnoj eskalaciji.

Takvim pristupom generalni sekretar ne jača kredibilitet NATO-a. Naprotiv, ostavlja prostor kritikama da Savez sve više gubi karakter međunarodne sigurnosne organizacije i postaje instrument dnevne politike Washingtona.

Lider treba imati kičmu

Biti saveznik ne znači klimati glavom na svaku odluku najvećeg partnera.

Pravo liderstvo pokazuje se upravo onda kada postoji hrabrost da se, ako je potrebno, pozove na oprez, dijalog i odgovornost.

Zato je najveći problem ove priče možda upravo ono što je izostalo – samostalna procjena.

Jer generalni sekretar NATO-a ne bi smio ostavljati utisak čovjeka koji govori ono što neko želi čuti, već onoga koji štiti interese cijelog saveza.

A kada se izgubi ta ravnoteža, gubi se i ono najvažnije – politička kičma.