Prije trideset godina Beograd je Sarajevo želio zauvijek ušutkati. Topovi, granate, snajperi – sve je bilo upereno ka jednom cilju: uništiti grad, njegov duh, njegovu kulturu i ljude. Sarajevo je tada bilo meta zato što je predstavljalo ono što mnogi nisu mogli podnijeti – otvorenost, raznolikost i duh zajedništva.
Danas, tri decenije kasnije, slike su drugačije – ali poruka je ista. Dok Sarajevo uoči otvaranja Sarajevo Film Festivala blista, puni ulice muzikom, filmom i osmijesima ljudi iz cijelog svijeta, Beograd guta suzavac, trpi topovske udare i gleda nasilje na vlastitim ulicama. Samo što se ovog puta oružje ne okreće prema susjedima, nego prema vlastitom narodu.
Ironija je gotovo filmska – grad koji je pokušao uništiti tuđu slobodu sada guši svoju. Grad koji je slao granate, danas šalje policijske kordone. Grad koji je mislio da će kulturu zamijeniti strahom, sada strahom zamjenjuje vlastitu svakodnevicu.
Sarajevo, preživjelo i uspravno, slavi život. Beograd, u svojoj političkoj tami, svjedoči novoj epizodi nasilja.
Karma je zetnuta stvar.