Cvjetković-Maček. Tuđman-Milošević. Boban-Karadžić. A sada – Radman-Đurić.
Sve su to historijski parovi koji su zaobilazili jednu ključnu istinu: Bosna i Hercegovina ne postoji bez Bošnjaka, koliko god se to pokušavalo u tišini diplomatskih salona i iza zatvorenih vrata.
Posljednji sastanak šefova diplomatija Srbije i Hrvatske – Đurića i Radmana, održan u Beogradu, samo je nastavak tradicije pregovaranja o Bosni bez njenih ključnih predstavnika. I još jednom, svima bi trebalo biti jasno: ti pokušaji nisu prošli, niti će proći.
Jer kad god Srbi i Hrvati dogovaraju „budućnost BiH“, a pri tom nema Bošnjaka za stolom, rezultat je isti – dublje podjele, jače tenzije i još više nestabilnosti u regionu. Iako se ovaj susret pokušava umotati u jezik diplomatije i „evropskih vrijednosti“, poruka je jasna i stara: „Mi ćemo se dogovoriti o vašoj sudbini, vi samo budite tihi.“
U zvaničnom saopštenju Ministarstva vanjskih poslova Srbije piše da je postignut „visok stepen saglasnosti o potrebi za ravnopravnošću tri naroda i poštivanjem entitetskih nadležnosti“. Iako naizgled uravnotežena rečenica, ona zapravo skriva stari pokušaj cementiranja etničkog modela BiH, gdje su Bošnjaci „kvota“, a ne narod s političkim kapacitetom, istorijom i vizijom.
Posebno zabrinjava što se ovakvi dogovori vode na inicijativu Srbije, koja se i dalje formalno zalaže za suverenitet BiH, ali praktično ne propušta nijednu priliku da pogura vlastitu verziju „konstruktivne destabilizacije“. Hrvatska pak – umjesto da djeluje kao članica EU s odgovornošću prema svom susjedstvu – sve češće nastupa kao suorganizator regionalnih scenarija iz devedesetih.
Ako iz historije nismo naučili ništa, naučimo bar ovo: Bosna i Hercegovina nije ničiji eksperiment. Niti je na prodaju, niti na razmjenu. A ko god to još nije shvatio – neka prelista posljednjih 100 godina historije. Ili, još bolje – neka posjeti Potočare.