Pa ko, majku mu, završava fakultet u Banjoj Luci, a živi, radi i glasa u Sarajevu?!
Ko?
Pa oni koji hoće lako do diplome poput Irfana Čengića. Načelnika, legaliste, diplomiranog… dalje se zviždi.
U državi gdje se diplome vade kao pelene – brzo, često i bez svjedoka – Irfan je odlučio igrati školu po modelu “pola-pola”. Prve dvije godine na Pravnom u Sarajevu – fino, propisno, multietnički, ali preteško!
A onda: “Hajmo u Banja Luku, lagano, entitetski, da malo predahnemo i diplomiramo!”
Jer ako možeš završiti dvije godine za jednu, zašto da ne?
Možda da je otišao u Travnik ili Kiseljak ili pak na Pale… Ko zna?
Ovako Inspektorat RS je rekao:
“Gospodine, ovo vam je kao da ste vozili Sarajevo – Banja Luka bez vozačke. Diploma se poništava. Hvala, doviđenja, žao nam je.”
A Irfan? Irfan kaže da prihvata posljedice, ali ne i odgovornost.
To vam je novo političko geslo: “Jesam, ali nisam. Možda, ali nisam znao. A svakako, nisam ja!”
Kaže da je meta. Bombe, pritisci, sabotaže, ali sve on izdrži… osim verifikacije diplome. Naravno, poziva se na podršku naroda. Jer kod nas, kad već ne važi zakon – važi broj lajkova i broj listića.
“Nisam načelnik jer sam obrazovan, nego jer me narod voli!, poručuje Irfan.
Iskreno? Poštenije nego da se praviš da si doktor nauka s diplomom s tri fonta i pečatom “Made in Photoshop”
I najjači dio – obnavlja treću i četvrtu godinu dok traje suđenje.
To ti je kao kad ti policija oduzme vozačku, a ti kreneš ponovo učiti saobraćajna pravila dok još voziš.
Diplomski multitasking.
Na kraju, Irfan poručuje: “Neću više davati izjave. Sad će sud.”
Pametno. Jer ako se još jednom oglasi – mogli bi mu poništiti i izjave.