Od 2002. godine, kad se vratila na zgarište svog doma u blizini Srebrenice, majka Ferida sjedi kraj prozora, gledajući put kojim su njeni sinovi otišli u šumu – i nikada se nisu vratili. Iako su njihovi posmrtni ostaci ukopani u Potočarima, za nju, svaki dan i dalje počinje istim pogledom kroz prozor, istom nadom da će se pojaviti – kao nekad.
🕊️ “Sad će oni izbit odozdo od kuće…”
Ferida Hadžiselimović izgubila je dva sina, tri brata i muža u genocidu u Srebrenici. Njena ispovijest za Detektor.ba potresna je priča o svakodnevnoj tišini, gubitku i nadi koja traje već tri decenije. Prisjeća se posljednjih riječi sina Vahida:
“Mama, ponesi nam haljina, da se presvučemo kad dođemo…”
💔 Sjećanja koja ne blijede
Tokom marša preko šume, u julu 1995. godine, njena porodica se razdvojila – muškarci u šumu, žene i djeca u Potočare. Vjerovali su da je šuma sigurna. Nije bila.
Ferida je preživjela i ukopala:
-
Vahida i Dževada, sinove
-
Ferida, Rešida i Izu, svoju braću
Nijedno tijelo nije pronađeno u cjelosti.
🏚️ Život nakon smrti: samoća, tišina i bašta
Kad se vratila u selo, Feridu su dočekale spaljena i minirana kuća. Obnovila je dom. Ispred njega uredila baštu i klupu na kojoj sjedi svakog dana, gledajući prema staroj kući, čekajući da neko “krene odozdo”.
U praznim kućama oko nje više niko ne živi. Samoća i sjećanja njeni su svakodnevni saputnici.
👣 “Vidim njihove stope, kuda su hodali”
U torbi i danas čuva presvlake koje je ponijela za sinove. Čuva i cipele koje je Vahid sam šio dok je čuvao ovce. Sve što je ostalo.
Jedini koji je preživio marš smrti bio je najmlađi sin. Došao je na slobodnu teritoriju tri mjeseca kasnije – fizički i psihički slomljen.
📢 Sjećanje je otpor
Priča majke Feride simbol je boli koju dijele hiljade majki Srebrenice. Njena tišina, pogled i klupa ispred kuće govore više od bilo koje rezolucije.
Zločin je priznat, ali pravda još nije zadovoljena.