Iskustva Bosanki koje su godinama živjele na području pod kontrolom ekstremističkih grupa u Siriji daleko su od propagandne slike „kalifata“ koju su gledale na internetu. Njihove ispovijesti, koje bilježe autori Radija Slobodna Evropa (RSE) i istraživački tim Atlantske inicijative, pokazuju obrazac: emotivna ranjivost, manipulacija i potraga za smislom – završeni su u nasilju, gubitku, traumama i dugotrajnoj stigmi po povratku u Bosnu i Hercegovinu.
Riječ je o rijetkom, dubinskom uvidu u živote žena koje su godinama bile svedene na brojke u statistikama stranih boraca.
Od “spasonosne ideje” do prvog šoka na terenu
Ispovijesti Suhejle, Iman, Lejle, Ajle, Ehlimane, Selme i drugih žena pokazuju kako je put u Siriju često počinjao isto:
– nezadovoljstvo životom,
– neriješene traume, nasilje ili patrijarhalna kontrola,
– virtualne zajednice koje radikalne ideje predstavljaju kao „pravedniji život“, „čistu vjeru“ ili bijeg od svakodnevice.
Istraživačica Nejra Veljan, jedna od autorica studije na kojoj počiva serijal RSE, objašnjava da se u gotovo svim pričama ponavljaju iste teme: osjećaj praznine, potreba za pripadanjem i želja da život „ima smisla“. Kod jednih je to bio idealizam, kod drugih slijepa emocionalna vezanost za muža ili partnera, kod trećih čista manipulacija tuđom ranjivošću.
Dolazak u Siriju, međutim, za mnoge je značio trenutni sudar s realnošću: umjesto idealizirane zajednice – rat, izolacija, stroga kontrola, poligamija, brutalno nasilje nad ženama i potpun nedostatak slobode.
Život u sjeni ekstremizma: strah, nasilje i potpuna kontrola nad ženama
Iskustva povratnica jasno pokazuju kako je život na teritoriji ISIL-a i drugih ekstremističkih grupa bio isprepleten:
-
strogim pravilima odijevanja i kretanja
-
zabranom samostalnog izlaska iz kuće
-
potpunom ekonomskom i emocionalnom zavisnošću od muževa
-
prijetnjama, fizičkim nasiljem i prijetnjom likvidacijom
Žene opisuju:
– da se njihova vrijednost svodila na „kuhanje i rađanje“,
– da su udovice bile smještane u tzv. mudafe, kuće za udovice i djecu, gdje su bile izložene pritiscima i prisilnim ponovnim udajama,
– da je unutrašnja kontrola u kampovima, posebno od strane onih koje su i dalje slijedile ekstremističku ideologiju, bila brutalna – uključujući paljenje šatora i prijetnje smrću.
Mnoge su svjedočile bombardovanju, bježanju iz mjesta u mjesto, stalnom strahu za život djece i sebi bliskih ljudi. Neke su bile primorane gledati pogubljenja. Drugi dio priča odnosi se na porode u zatvorima ili kampovima, vezane lisicama za krevet, bez ikakve podrške.
Kampovi, zatvori i repatrijacija: od Al-Hola i Roja do Sarajeva
Put nazad prema BiH često je vodio kroz:
-
kurdske zatvore i razdvajanje porodica
-
kampove Al-Hol i Roj, s izrazito lošim uslovima života
-
neizvjesnost, stigmu i strah da se povratak možda nikada neće desiti
Prva organizirana repatrijacija bh. državljana iz Sirije desila se 2019. godine, kada je vraćen dio muškaraca, žena i djece. Muškarci su uglavnom procesuirani, dok žene nisu bile krivično gonjene, ali su bile pozvane da svjedoče u predmetima protiv bivših supruga i drugih boraca – iako mnoge, zbog ograničenog kretanja u Siriji, nisu imale direktan uvid u ratne aktivnosti.
Medicinska vještačenja u nekim slučajevima su pokazala da povratnice nisu sposobne za svjedočenje zbog trauma i psihičkog stanja.
Povratak u BiH: stigma, birokratija i borba za normalan život
Po povratku u BiH, većina žena se suočava s tri paralelna fronta:
-
Traume i mentalno zdravlje – napadi panike, noćne more, osjećaj krivice zbog odlaska i zbog djece koju su izložile opasnosti.
-
Stigma i etiketa „povratnica“ – iako dio lokalne zajednice reaguje empatično, povjerenje se teško gradi, a pitanje „možemo li joj vjerovati?“ često ostaje visiti u zraku.
-
Institucije koje uče u hodu – od problema upisa djece rođene u Siriji u matične knjige, do nedostatka specijaliziranih programa psihološke podrške i reintegracije.
Veljan naglašava da su se institucije vremenom bolje koordinisale, ali da je početni nedostatak znanja o radikalizaciji, traumi i specifičnim potrebama povratnica otežao proces.
Ipak, tamo gdje su naišle na socijalne radnike, psihologe ili nastavnike koji ih nisu dočekali s predrasudama, nego s profesionalnom empatijom, povratnice su jasno istakle da im je to promijenilo život.
Više od 60 djece iz BiH i dalje je u Siriji
Prema podacima na koje se pozivaju autori RSE, u kampovima i zatvorima na sjeveroistoku Sirije i dalje se nalazi više od 120 bh. državljana, od čega je većina – djeca. Više od 60 njih su maloljetnici, zarobljeni u limbu u kojem ovise o političkim odlukama država porijekla i međunarodnim dogovorima.
Od 2019. godine nije bilo novih organiziranih repatrijacija, iako međunarodne organizacije godinama pozivaju države da preuzmu svoje državljane i omoguće im proces povratka, reintegracije i, gdje je potrebno, suđenja.
Nadležna ministarstva u BiH, kako podsjeća Slobodna Evropa, uglavnom odgovaraju da je riječ o složenom pitanju koje zahtijeva međunarodnu podršku, uključujući saradnju sa SAD-om i drugim partnerima.
Lekcije za BiH: human pristup, znanje i dugoročna podrška
Nejra Veljan i autorski tim Radija Slobodna Evropa naglašavaju nekoliko ključnih poruka:
-
povratnice nisu samo „bezlične povratnice iz Sirije“, već ljudi sa složenim biografijama, traumama i odgovornostima prema djeci
-
reintegracija mora biti dugoročna, individualizirana i multidisciplinarna
-
fokus ne može biti samo na nadzoru i kontroli, već i na psihološkoj pomoći, obrazovanju, radu s djecom i jačanju lokalnih zajednica
-
uspjeh zavisi od edukacije onih koji rade s povratnicama – socijalnih radnika, psihologa, nastavnika, službenika u institucijama
Najveća vrijednost rada Atlantske inicijative i Slobodne Evrope, kako ističe Veljan, jeste što su glasovi tih žena izvučeni iz anonimnosti statistike i predstavljeni kao ono što jesu – stvarne, kompleksne, često tragične priče o pogrešnim odlukama, zloupotrebi vjere, nasilju i pokušaju da se uprkos svemu izgradi novi početak.