Sevlid Hurtić, politička scena BiH, izjave ministara – tri stvari koje u posljednje vrijeme idu zajedno bolje nego kafa i jutarnji naslovi.
Jer realno, ima izjava koje te naljute. Ima onih koje te zabrinu.
A onda ima i onih gdje se samo zapitaš: čekaj, je li ovo stvarno rečeno ili je neko pustio skeč?

Sevlid Hurtić, ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, bio je gost „Centralnog dnevnika“ na Face TV-u na kojem je iznio prilično kontroverzne izjave i izazvao val reakcija u Hrvatskoj.
Govoreći o odnosima s Hrvatskom, rekao je da bi iznad Dubrovnika trebalo napraviti deponiju smeća.
– Znate šta sam predložio: da mi sada svi iz BiH skupimo smeće i gore, iznad Dubrovnika, napravimo deponij i da smeće odlažemo tamo, pa da ga zapalimo u šestom mjesecu da gori. Neka gori cijelo ljeto, pa da Dubrovnik osjeti. Boga mi, ja bih to učinio bez razmišljanja. Da imam tu moć, to bih napravio – izjavio je posve ozbiljan.
Ministarstvo ili open mic veče?
Kad riječ izgubi težinu
Nekad si znao – kad ministar govori, slušaš. Danas… pa, danas sjediš ispred TV-a i miješaš kokice i leksilijum.
I ne zato što je smiješno, nego zato što više ne znaš kako drugačije reagovati.
Kad izjava postane sadržaj, a ne stav
Problem nastaje kad izjava više ne liči na stav institucije, nego na nešto što je izletjelo usput, bez kočnice i bez filtera.
Kao da se testira koliko daleko može ići prije nego neko kaže: „Dosta.“
Ali taj neko, izgleda, kasni.
Politika na autopilotu
I tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela – niko se više ni ne iznenadi.
Izjava prođe, napravi krug po portalima, ljudi se malo nasmiju, malo iznerviraju… i idemo dalje.
Bez pitanja. Bez odgovora. Bez posljedica.
Granica koja se stalno pomjera
Nije problem jedna izjava. Problem je što svaka naredna pomjeri granicu malo niže.
Ono što je jučer bilo „neozbiljno“, danas je „ma dobro“, a sutra postaje standard.
I tako, korak po korak, dođeš u situaciju da više ni ne znaš kako bi ozbiljna politička rečenica uopće trebala zvučati.
Blago nama
Jer ako ništa, postali smo imuni.
Na izjave. Na stil. Na nedostatak mjere.
I možda je to i najveći problem – ne to što je nešto rečeno, nego što nas više ništa ne može iznenaditi.
A između šale i stvarnosti…
Jer ovo jeste smiješno. Ali samo na prvu.
Već na drugu – shvatiš da nije stvar u humoru, nego u tome što bi neke funkcije ipak trebale dolaziti s malo više težine.

