Bosna i Hercegovina već godinama živi s dvije naizgled nespojive priče. Jedna kaže da je na biroima i dalje ogroman broj nezaposlenih ljudi. Druga, koju sve češće ponavljaju poslodavci, kaže da radnika nema i da se kadar mora uvoziti iz drugih zemalja.
Najnoviji podaci pokazuju koliko je taj paradoks postao ozbiljan.
Krajem jula 2026. godine na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja u Bosni i Hercegovini bilo je 309.531 nezaposlenih osoba. Samo mjesec ranije bilo ih je za 4.031 manje. Istovremeno su poslodavci tokom jula zavodima prijavili potrebu za tek 3.032 nova radnika.
Na prvi pogled, računica izgleda jednostavno: ako imamo više od 300.000 nezaposlenih, a poslodavcima trebaju radnici, problem bi se trebao moći riješiti.
Ali stvarnost je mnogo komplikovanija.
Na biroima 309.000 ljudi, ali statistika kaže da je stvarno nezaposlenih mnogo manje
Prva stvar koju treba razumjeti jeste da broj ljudi prijavljenih na biro nije isto što i stvarni broj nezaposlenih prema međunarodnoj statističkoj metodologiji.
Prema Anketi o radnoj snazi, početkom 2026. u BiH je bilo oko 159.000 nezaposlenih osoba, dok su administrativne evidencije pokazivale gotovo dvostruko veći broj.
Razlika nastaje zato što evidencije zavoda za zapošljavanje uključuju ljude koji se vode kao nezaposleni, ali ne moraju svi aktivno tražiti posao niti biti spremni odmah početi raditi. Dio građana na evidenciji ostaje zbog zdravstvenog osiguranja ili drugih prava, dok dio radi u sivoj ekonomiji, sezonski ili povremeno.
Drugim riječima, činjenica da se neko nalazi na birou ne znači automatski da je raspoloživ za posao koji poslodavac nudi.
To već značajno mijenja sliku tržišta rada.
Ali ni 159.000 stvarno nezaposlenih nije mala brojka
Čak i kada zanemarimo administrativnu evidenciju i gledamo samo anketnu nezaposlenost, BiH i dalje ima veliki broj ljudi bez posla.
Istovremeno, poslodavci godinama upozoravaju da teško pronalaze vozače, kuhare, konobare, građevinske radnike, zanatlije, radnike u proizvodnji, trgovini i čitavom nizu drugih djelatnosti.
Tu dolazimo do pravog problema.
BiH nema samo nedostatak radnika.
BiH ima neusklađeno tržište rada.
Ljudi koji traže posao često nisu tamo gdje se radna mjesta otvaraju, nemaju kvalifikacije koje se traže ili nisu spremni raditi pod uslovima koje poslodavci nude.
A uslovi rada možda su najvažniji dio cijele priče.
Možda radnika ima, ali nema radnika za ponuđenu platu
Najniže prosječne plate u BiH i dalje su upravo u djelatnostima koje često najglasnije govore o nedostatku radne snage.
Podaci Agencije za statistiku BiH za maj 2026. pokazuju da su zaposleni u smještaju i ugostiteljstvu u prosjeku zarađivali 1.181 KM, u građevinarstvu 1.306 KM, a u trgovini oko 1.372 KM.
To daje drugačiji ugao priči o tome da „nema ko raditi“.
Ako posao podrazumijeva smjenski rad, vikende, fizički napor ili sezonsku nesigurnost, a plata je oko 1.200 ili 1.300 KM, dio ljudi će procijeniti da im takvo zaposlenje nije dovoljno privlačno, posebno ako moraju putovati, plaćati stan ili vrtić.
U tom slučaju problem nije samo nedostatak radne snage.
Problem je i cijena rada.
Tržište, pojednostavljeno rečeno, šalje signal da je za određene poslove ponuda radnika manja od potražnje. U klasičnoj ekonomiji to bi trebalo dovesti do rasta plata i boljih uslova.
U BiH se, međutim, dio poslodavaca odlučuje za drugo rješenje – uvoz stranih radnika.
BiH istovremeno uvozi radnike i povećava nezaposlenost
Upravo zbog toga je posebno zanimljivo što je broj nezaposlenih u julu porastao.
Na evidencije se tokom tog mjeseca prijavilo 15.132 ljudi, dok je sa evidencija izbrisano 11.147 osoba. Zaposlenje je pronašlo 5.848 ljudi, a istovremeno je evidentirano više od 10.000 osoba kojima je prestao radni odnos.
To pokazuje da tržište rada nije samo priča o manjku radnika.
Postoji i značajna fluktuacija zaposlenosti.
U Federaciji BiH se dodatno vidi zanimljiv trend. Porezna uprava FBiH je za kraj augusta evidentirala 542.486 zaposlenih, dok ih je samo mjesec ranije bilo 546.481, a krajem juna 548.609. To znači da je u dva mjeseca broj zaposlenih prema tim evidencijama smanjen za više od 6.000.
Istovremeno je broj aktivnih poslovnih subjekata u Federaciji rastao.
Dakle, imamo više firmi, ali manje zaposlenih.
To je podatak koji zaslužuje mnogo više pažnje nego što je do sada dobio.
Još veći problem krije se izvan statistike nezaposlenih
Možda najveća rezerva radne snage u BiH nisu ljudi na birou.
To su ljudi koji više uopće nisu na tržištu rada.
Podaci za drugi kvartal 2026. u Federaciji BiH pokazuju da je od približno 1,85 miliona radno sposobnih stanovnika čak 952.000 bilo izvan radne snage. To znači da nisu bili zaposleni, ali se nisu vodili ni kao aktivni tražioci posla.
To je više od polovine radno sposobnog stanovništva Federacije.
Naravno, među njima su studenti, penzioneri mlađi od 65 godina, osobe koje se brinu o članovima porodice, ljudi koji zbog zdravstvenih ili drugih razloga ne mogu raditi i različite druge kategorije.
Ali toliki broj neaktivnih pokazuje da problem BiH nije samo nezaposlenost.
Problem je i slaba aktivacija stanovništva.
Ekonomija ne uspijeva dovoljan broj radno sposobnih ljudi pretvoriti u aktivne učesnike tržišta rada.
Mladi su posebna priča
Posebno zabrinjavaju podaci o mladima.
Prema Anketi o radnoj snazi, stopa nezaposlenosti mladih između 15 i 24 godine početkom 2026. porasla je na oko 30 posto.
Dakle, dok kompanije govore da ne mogu pronaći radnike, gotovo svaki treći mladi čovjek koji aktivno traži posao nema zaposlenje.
To pokazuje da problem ne može biti objašnjen samo rečenicom „ljudi neće da rade“.
Jedan dio problema očito leži u obrazovnom sistemu koji ne proizvodi kadar koji tržištu treba, drugi u platama i uslovima rada, treći u geografskom rasporedu poslova, a četvrti u činjenici da je veliki broj mladih već napustio zemlju ili to planira.
Sve zajedno stvara tržište na kojem istovremeno mogu postojati visoka nezaposlenost i nestašica radnika.
Najveći apsurd: 309.000 na evidencijama, a samo 3.032 prijavljena radna mjesta
Možda je upravo odnos između ove dvije brojke najbolji pokazatelj problema.
Tokom jula na evidencijama je bilo više od 309.000 nezaposlenih, dok su poslodavci zavodima prijavili potrebu za svega 3.032 radnika.
Naravno, nisu sva slobodna radna mjesta prijavljena zavodima. Kompanije zapošljavaju preko oglasa, preporuka, društvenih mreža i privatnih platformi.
Ali razlika je ipak ogromna.
Ona pokazuje da evidencije nezaposlenosti i stvarno tržište rada funkcionišu gotovo kao dva odvojena sistema.
Biroi evidentiraju stotine hiljada ljudi, dok poslodavci svoje radnike često traže potpuno drugim kanalima.
U takvom sistemu samo vođenje evidencije nezaposlenih malo znači ako se ti ljudi ne povezuju s radnim mjestima, ne prekvalifikuju i ne aktiviraju.
BiH možda nema problem s brojem ljudi, nego s načinom na koji tržište funkcioniše
Ako se pogleda šira slika, tvrdnja da u BiH jednostavno „nema radnika“ postaje previše površna.
Radnika očito nema dovoljno tamo gdje ih poslodavci žele, pod uslovima pod kojima ih žele i s vještinama koje im trebaju.
To je mnogo ozbiljniji problem.
Jer uvoz strane radne snage može privremeno riješiti nedostatak konobara, građevinaca ili radnika u proizvodnji, ali neće riješiti činjenicu da stotine hiljada domaćih građana ostaju izvan tržišta rada ili na njegovim marginama.
Ako BiH istovremeno ima više od 300.000 ljudi na evidencijama nezaposlenih, gotovo milion neaktivnih samo u Federaciji i poslodavce koji tvrde da nema ko raditi, onda problem očito nije samo u ljudima.
Problem je u sistemu koji ih ne uspijeva spojiti s poslovima.
I možda je zato pravo pitanje manje dramatično, ali mnogo važnije od onog koje se godinama ponavlja.
Nije više pitanje gdje su nestali radnici.
Pitanje je zašto država, obrazovni sistem i tržište rada ne mogu povezati ljude koji trebaju posao sa kompanijama koje tvrde da trebaju ljude.