Pada mrak nad Crvenim trgom, ali ne onaj običan, već onaj što dolazi sa zvukom podmazanih tenkova i mirisom skupog parfema pomiješanog s ustajalim zadahom krvi i geopolitičke propasti. Svijeće trepere (sponzorisane od strane Gazproma), a parada je spremna –za: banket civilizovanog noćnog užasa.
Na čelu stola sjedi Njegova Mračnost, Vladimir Vladimirovič Putin – u pelerini crnoj poput medijske slobode, sa crvenom postavom koja diskretno podsjeća na prolivenu krv nemoćnih i ubogih. Osmijeh – hladan i tanak kao granična linija s Ukrajinom, a pogled? Pa, kao da skenira koliko demokratije još ima za iscijediti.
S desne strane, Lukašenko, čvrsto stegnuo čašu punu „krvi od vlastitog naroda“. Nema da se prospe. To je domaći proizvod. Kim Jong-un sjedi s druge strane, smješka se s novim zubnim mostom – zlatnim, u obliku nuklearne gljive. Jer zašto ne kombinovati stomatologiju i masovno uništenje?
U magarećoj klupi – jer svaka parada ima svoje repove – sjede Vučić i Dodik, izgubljeni poput Wi-Fi signala u zgradi Skupštine. U izgužvanim sakoima koji kao da vrište “kupili smo ih na rasprodaji u retro patriotizmu”, šapuću jedan drugom:
– “Mile, brate… hoće li nas Princ tame mnogo karati?”
– “Ne znam, Aco… al’ otkad si zasro tamo u Americi, više te ni krvopije ozbiljno ne shvataju.”
A tu je i Željka Cvijanović, vješto uklopljena u ambijent, sjaji kao da je neko pustio Instagram filter na nivou “vječna noć”. Pokušava uloviti kadar s Vladimirom, ali ga malkice zbunjuje – valjda ju je zamijenio s Frankenštajnovom ženom. Nesporazum kao diplomatski incident, ali sa više šljokica.
Putin joj, mrtav-hladan, pruža ruku i ispali:
– “Kako mi je Frankenštajn?”
Vučić se polako primiče, kao tinejdžer koji traži autogram od rok zvijezde, i tiho mrmlja:
– “Pozdrav, moj veliki gospodaru tame… ja sam uvijek bio, ono… fleksibilan vampir… prilagodljiv… razumijete…?”
Ali Putin već odmahuje rukom i prilazi predstavniku Burkine Faso. Jer red je red.
Dodik, iz pozadine, širi osmijeh. Ne jer mu je stvarno drago, nego zato što zna: u ovoj vampirskoj hijerarhiji, makar za večeras – on je omiljeni dželatov šegrt. A kad bi se Željka samo malkice pomjerila… mogao bi svom Drakuli uputiti jedan topao, srpsko-ruski, krvavi pogled pun ponosa.
Bal se nastavlja. Muzika svira, demokratija vrišti iz podruma, a svijet… svijet samo gleda. Sa strane. Sa kokicama. Ili s pasošem u ruci.