Saobraćajne nesreće se dešavaju. Greške se dešavaju. Ali kada osoba koja javno zagovara brzu vožnju, ismijava vozače koji poštuju ograničenja i sebe opisuje kao „ekstremno brzog vozača“ doživi težak udes u službenom automobilu nakon noćnog izlaska, onda više ne govorimo samo o saobraćaju. Govorimo o odgovornosti.
Potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske Anja Ljubojević posljednjih dana dospjela je u centar pažnje nakon što je havarisala službeni Audi vrijedan više od 60.000 KM. Srećom, niko nije povrijeđen. Međutim, mnogo veće pitanje od samog udesa jeste poruka koja godinama dolazi od pojedinih političara.
„Ljudi voze presporo“ kao politička filozofija
Nedugo prije nesreće Ljubojević je javno tvrdila da su jedan od najvećih problema u saobraćaju vozači koji voze presporo.
Istovremeno je priznala da je ostala bez vozačke dozvole zbog prekoračenja brzine od 40 kilometara na sat iznad dozvoljene.
Drugim riječima, osoba koja je kažnjena zbog brze vožnje odlučila je građanima objašnjavati da problem nisu oni koji krše ograničenja, nego oni koji ih poštuju.
Takva logika možda prolazi u političkim govorima. Na cesti ne prolazi.
Nisu problem instruktori vožnje
Još zanimljivija bila je njena tvrdnja da su za veliki broj nesreća odgovorni instruktori vožnje koji „ne znaju voziti“.
Naravno da kvalitet obuke može biti tema za raspravu. Ali statistike širom Evrope godinama pokazuju da su među glavnim uzrocima teških saobraćajnih nesreća neprilagođena brzina, alkohol, korištenje telefona tokom vožnje i precjenjivanje vlastitih sposobnosti.
Upravo je sama Ljubojević nakon nesreće priznala da je pogledala u telefon dok je vozila po mokrom kolovozu nakon što je prethodno konzumirala alkohol.
Teško je zamisliti bolju ilustraciju stvarnih problema u saobraćaju.
Problem nije brzina drugih, nego osjećaj nedodirljivosti
Najveći problem nije čak ni sama nesreća.
Problem je kultura u kojoj pojedini političari otvoreno govore da voze prebrzo, da su „ekstremno brzi vozači“, da su gubili vozačke dozvole i da ih nerviraju oni koji voze sporije.
To stvara opasnu poruku da su pravila tu za obične građane, dok su za političku elitu samo preporuka.
A upravo je suprotno.
Ljudi koji obavljaju javne funkcije trebali bi biti primjer odgovornog ponašanja, a ne promotori kulture brzine i rizične vožnje.
Ceste ne opraštaju bahatost
Bosna i Hercegovina svake godine bilježi stotine teških saobraćajnih nesreća i desetine izgubljenih života.
Većina tih tragedija ne nastaje zato što je neko vozio 70 umjesto 90 kilometara na sat.
Nastaju zbog trenutka nepažnje, korištenja telefona, alkohola, precjenjivanja vlastitih sposobnosti i uvjerenja da se baš nama ništa ne može dogoditi.
Zato možda pravo pitanje nije zašto građani voze presporo.
Pravo pitanje je zašto pojedini političari i dalje misle da mogu voziti brže od pravila, odgovornosti i zdravog razuma.